Libar

Svijet rukometa

Ljudi moji, još je devet dana ostalo do početka novog Europskog rukometnog prvenstva. Najbolji igrači svijeta stižu u Libiju i ondje će se boriti za naslov najboljih na nekoliko kontinenata. Ovo je i godina Olimpijskih igara pa mislim da će se igrati samo ovo Svjetsko prvenstvo, a ono travanjsko će biti odgođeno za veljaču 2022. pa ćemo te godine imati dva svjetska i mislim tri europska. I sigurno neki Kup Mediterana. Ne znam točno, provjerim do iduće kolumne pa vam, dragi čitatelji, dam točnu informaciju.

Prosječni Hrvati rukomet doživljavaju upravo ovako kako sam napisao u uvodu. Manji broj njih zna da je Svjetsko prvenstvo u Egiptu već počelo prije pet dana, a Kauboji (nevjerojatno glup nadimak, ali i dalje bolji od Paklenih i Vilenjaka) su u prva dva kola upisali neočekivani remi protiv Japana i pobjedu protiv Angole. Červarovi izabranici krenuli su malo sporije u turnir, već tradicionalno ostali bez jednog od ključnih igrača nakon prvog kola (ovog puta Cindrić op.a.), ali ne sumnjamo da će se 27. siječnja naći u četvrtfinalu s još sedam reprezentacija, a onda kako bude! Osvajanje naslova ne bi bilo nikakvo iznenađenje, baš kao ni tri poraza i osmo mjesto. Razlike između najboljih reprezentacija svijeta zaista su male i svi su ishodi mogući. Naravno, ako ne postanemo prvaci, krivi će biti suci. Ipak, sada ću malo stati s reprezentacijom. Njima ću, nadam se, pun hvale posvetiti sljedeću kolumnu, a sada ćemo o temi koja malom broju ljudi neće biti po volji, a onoj ogromnoj, ali tihoj većini (ne polažem autorska prava na ovo) ova je tema nažalost potpuno nepoznata.


Znate li koliko je Splićana igralo protiv Angole? 0! Ne, nije slovo o, nego broj nula. Kada je izbornik Červar prije drugog kola odlučio na tribine poslati Marina Šipića i aktivirati Halila Jaganjca, Split je bez ijednog igrača u sastavu. Kada tome dodamo da je Šipić već 2014. godine (s 18 godina) otišao u Varaždin pa potom u našički Nexe, da bi sada karijeru gradio u PPD Zagrebu, sve ovo postaje još poraznije.
Ne tako davno, 2004. godine, na Olimpijskim igrama u Ateni Hrvatska je osvojila zlatnu medalju. Više od toga u sportu ne može. Ne postoji ništa vrijednije od zlatne olimpijske medalje i ako vam netko kaže da nije tako, budite uvjereni da vam laže. A istim tim zlatom tada su se okitili Ivano Balić, čovjek kojeg mnogi smatraju najboljim rukometašem svih vremena, Petar Metličić i Drago Vuković. Između ostalih, jel… njih sam izdvojio jer su svi rođeni Splićani. Ljudi koji su svoje prve rukometne korake napravili u gradu pod Marjanom popeli su se na Olimp i ušli u povijest.

Od prve velike reprezentativne medalje koju je Balićeva i Metličićeva generacija osvojila (zlato u Portugalu 2003.) prošlo je 18 godina, a Hrvatska se s velikih natjecanja vratila s 11 odličja. Sustav i rad, kažete? Da, rad entuzijasta i zaljubljenika u rukomet koji u nemogućim uvjetima stvaraju šampione. Ljude od kojih drhte najbolji golgeteri svijeta i ljude koje gorostasi stasali u najboljim uvjetima ne mogu zaustaviti.
U hrvatskom, a napose splitskom rukometu ne postoji nikakav red. Sve skupa živi od rada ljudi koji taj sport žive, a djeca uglavnom treniraju u neljudskim uvjetima, lošim dvoranama, a budući šampioni termine dijele s rekreativcima koji imaju 250 kuna za malonogometni termin. I zato smo mi čudo kada je sport u pitanju. Ne zato što nas ima četiri milijuna. Mi Hrvati smo čudo jer smo uspješna sportska nacija usprkos svim opstrukcijama na koje nailazimo i s kojima se svakodnevno nosimo.
O ovome problemu dao bi se napisati znanstveni rad, jedna kolumna zaista nije dovoljna za sintezu svih problema koji tište ovaj grad i njegov sport. Pa bih na kraju odgovornima za ovakvo stanje, i vama, dragi čitatelji, postavio isto pitanje. Njima da se zacrvene, a vama da se malo igrate istraživača. Gdje je nestao splitski rukomet i tko je za to kriv?

Luka Poropat

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.