Libar

Amo na kavu!?

Koji bi bio fenomen Dalmacije? Prva stvar koja vam pada na pamet? Fjaka, klape, zaluđenost morem. Da, da, sve je to stanje uma čovjeka s mora. Bezbroj je opjevanih i neopjevanih Dalmaciji svojstvenih predmeta, mjesta, aktivnosti, emocija … Mnoštvo razbibriga, društvenih vrijednosti prepoznatljivih na našim prostorima, pa i šire.

Ima još jedna esencijalna potreba koju moramo ispunjavati, ukomponirana u naše biće. To je kava, i to u kafiću. S njom se dan započinje, i obogaćuje. Meni je osobno teško pala odluka stožera o zatvaranju ugostiteljskih objekata, a vidim i čujem po komentarima da nas ima i preko svake mjere koji smo poludjeli zbog oduzimanja omiljene nam razonode. Žalopojke ne prestaju, a nemaju ni zašto. Mojih par sati tjedno koje bih običavala provesti s prijateljicama razglabajući o svemu i svačemu značilo mi je  više nego što sam mogla i zamisliti. Onaj osjećaj kad sjedneš na štekat, sa sunčanim naočalama (vrijedi i za kišno razdoblje) i malo se izjadaš. O kolegama s posla, o svekrvi, o susjedinim ručnicima iz kojih kapa vodurina na netom osušeno bijelo rublje. I malo o shoppingu za kojeg će muž posljednji saznati. Red škicavanja prolaznika, red ogovaranja, a između guc po guc kavice. Besplatna terapija za dušu; odmor i relaksacija za tijelo.  Krcate rive po dalmatinskim mjestima u svako doba dana. Sve u kući može čekati, lako se nađe trenutak za izletjeti. Ajme gušta kad vrijeme učini, pa lijepo učiniti spizu i srknuti kavicu. Apsolutno sam stava da je to stil života. Neotuđiv od našeg osjećaja bitka. Dugo ga već njegujemo i usavršavamo.

Taj život, naime, traje već 3 tisuće godina, od kada su Etiopljani počeli koristiti granulice ove biljke za energiju pred predstojeću bitku. A onda su je u 16. stoljeću  Arapi aktualizirali u vidu kavana za muškarce, uz neizostavni duhan. Ostalo je kako se kaže, povijest. Odmah su je trgovački nastrojeni Mlečani donijeli u Veneciju, a slijedom okolnosti, a i naše pokornosti pod njihovom paskom, kavane su počele nicati i na našoj strani Jadrana. Mnoštvo je prihvatilo ritam odlazaka na kavu. Takvi rituali ne škode nikome. Doduše, moj stav nisu dijelile i Engleskinje koje su 1674. godine podnijele „Peticiju žena protiv kave“ zbog, citiram „male, crne, gorke i smrdljive vode pomoću koje se naši muževi pretvaraju u beskorisne leševe koji ogovaraju više od nas samih.“  Kao što vidimo, nisu naišle na razumijevanje vlasti. I tako smo i mi poput ostatka svijeta prihvatili taj lifestyle i izbrusili ga do savršenstva.  Dapače, mnogi stranci danas i biraju život u Dalmaciji baš zbog tog malo usporenijeg ritma i manjeg stupnja užurbanosti koji se kod nas i zadržao. Drugi nisu izdržali pritisak modernog kozmopolitizma i „coffee to go“ inačica. Ali ja kažem, a znam da se slažete, da nema puno boljih stvari za relaksaciju od pronalaženja kutka koji nam paše, bilo to za odmor i bijeg od svakodnevnih obveza, pa onako sami bez pratnje chillati i prisluškivati što konobari komentiraju s već uvriježenim posjetiteljima, ili pak điravanja po gradu i hvatanja pozicije da se proćakula s prijateljima. I sve to raditi dok razvijate umijeće naručivanja kave koja  dolazi u „mali miljun načina“ od kratke, produžene, makjata malog, makjata velikog, kapućina, i raznih dodataka i nadimaka koje samo naši najdraži konobari raspoznaju. I onda ste svoj na svome. Disciplina naručivanja kave je nešto što bi se trebalo istraživati u sklopu nekog znanstvenog rada, imalo bi se tu štošta opisati.

“Nema nervooza, odmaaran mozak“, pjeva TBF. Zato, svi vi koji jeste Dalmatinci ili se takvima osjećate, ne dajte se, uskoro ćemo opet dobiti priliku za upražnjavati vrijeme omiljenom nam aktivnošću. Znam da jedva čekate, a do tada, đezvica na štednjaku i poziv u kućni kafić. Nije ni to loša zamjena. Samo polako!

Jadranka Akelić

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.