Libar

Vjeruj u sustav jer sustav je sve

Zamislite da stanujete u nekom radničkom kvartu. Roditelji su vam dobili stan od poduzeća i život se čini kao bajka. S vama u kvartu živi još puno djece, nisu samo samo vaši roditelji nagrađeni za svoj vrijedan i predan rad. Ima tu sigurno pedesetak djece, ali vi ste nekako osuđeni na druženje sa svojih osam vršnjaka. Ima tu boljih i lošijih dana, svađate se s njima kao i sva druga djeca, nekad netko nekoga gurne, razbije se koje koljeno, ali rana peče dva do tri dana i život ide dalje. Vas devetero, manje ili više, živite skladno. Jer ipak ste vi svi djeca radnika i dijelite istu sudbinu.

Ali, ne lezi vraže, poduzeće već neko vrijeme ne izgleda dobro… Mama i tata svaku večer pričaju do kasno u noć, zabrinuti su, pričaju o nekim stvarima o kojima puno ne znate, a vaše male uši ne mogu drugo nego prisluškivati. I tako se to vrti iz dana u dan, a vi i vaši vršnjaci živite u nadi da vas nitko neće rastaviti. Jednog poslijepodneva tata stiže iz prve smjene i slavodobitno viče: ‘Otvori, ženo, onu rakiju što smo čuvali za njegov pir, sve je riješeno’. I  sad tata tebi i mami objašnjava da je jedan gospodin iz glavnog grada kupio poduzeće i da s njim misli ozbiljno. Spominje tata i neki sustav, ali tebi kao djetetu to baš nije jasno, ali bitno ti je da ne moraš iz svog kvarta, od svojih prijatelja.

Dolazak u školu nudi novi šok. Razred je dobio novog učenika. I to nikog drugog nego sina onog gospodina iz glavnog grada koji je mami i tati novi šef. Sretan si što ćeš ići u razred s njim, ipak je on gradsko dijete, sigurno možeš naučiti puno od njega, a i mora biti dobar ako mu je tata tako bogat. Međutim, taj dečko iz glavnog grada uopće nije dobar. Gura se na odmoru, pod satom dečke gađa gumicom, curice vuče za kosu. I svi se mi žalimo na njega, a roditelji nam govore da pustimo, da će to proći i da tako mora biti jer je njegov tata sada vlasnik. Ali, to nikako ne prolazi. S vremena na vrijeme, netko mu se iz razreda priključi, ali kada mu dosad, on ih samo odbaci. I tako on to vrti u krug, a ti i ostala djeca se osjećate jadno. Nitko ga ne voli, a predsjednik je razreda; sve dobiva prvi, a tebi i ostatku razreda ostaju mrvice i igračke koje on više ne želi. Naravno, postoje u razredu i ulizice koje su prve u redu da dobiju njegove stare igračke ili iznošene skupe patike, trudiš se ne družiti se s njima, ali na kraju dana su oni zapravo jednaki kao i ti. Poniženi i odbačeni.

I onda se jednog dana dogodi zanimljiva situacija. Taj dečko iz glavnog grada igra badminton s tvojom prvom susjedom, malom Marijom. Marija ga razbija jer su joj roditelji rekli da ne pusti velikom dečku, ali učiteljica u strahu za posao pobjedu dodijeli malom iz glavnog grada. Cijeli je razred vidio što se dogodilo i svi smo ljuti na učiteljicu koja zove maminog i tatinog šefa, a on nam dolazi u školu i govori da se smirimo i vjerujemo u sustav, da on neće komentirati što se dogodilo. Tri dana kasnije, ponovno ste na tjelesnom i sada mali iz glavnog grada igra badminton protiv tebe i pobijedi te, ali je učiteljica jedan poen krivo dosudila tebi umjesto njemu. Mali se, naravno, žali tati koji bijesan dolazi u školu i govori da njegovog sina nitko neće krasti i da dobro pazimo šta radimo jer bismo svi mogli osjetiti njegov gnjev. I učenici i roditelji, a očito i škola. I već sutra je sve po starom, mali iz glavnog grada nas vuče za kosu, gađa gumicama, kontrolira nam sudbinu, a mi valjda čekamo Godota.

Luka Poropat

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.