Libar

Sretan ti 110. rođendan Hajduče!!!

Ima jedan dan u godini kada se svi problemi zaboravljaju, sve brige ostavljaju iza sebe, a svi gledaju samo ono lijepo i sa sjetom se prisjećaju nečega što je nekad bilo.  Proslave rođendana idealna su prilika da se iz albuma izvuku neke stare slike, a slavljenik svečano obeća da će mu iduća godina biti najbolja do sada.

Hajduku je stigao 110. rođendan. Baš kao i svi, i on pamti neke bolje dane. U tih je 110 godina stalo 18 naslova prvaka, 15 kupova i pet superkupova, a iako već dugi niz godina bez ikakvog trofeja, naš starčić ne gubi podršku svojih navijača koji svakog 13. veljače pomisle da će baš iduća godina biti godina oporavka njihovog kluba. Kako su godine prolazile, bilo je puno onih koji su se nadali da je Hajduku blizu kraj. Prošao je Hajduk Austro-Ugarsku, Kraljevinu SHS, Jugoslaviju i sada Hrvatsku i svaki se puta u nekom navratu borio za goli život. I kao što vidimo, svaki puta izvojevao pobjedu.

Veličina Hajduka mjerljiva je u rezultatskom smislu. I dok se Majstor s mora i na tom polju ima čime podičiti (nabrojani trofeji i sasvim dobri europski dosezi), ono što Hajduka čini većim jest sve ono vezano uz njega van terena. Znate li koliko se još klubova može podičiti da su nakon Drugog svjetskog rata proglašeni počasnom momčadi Slobodne Francuske? Niti jedan. Samo Hajduk. A pravo na to stekli su velikim otporom fašizmu, pošasti koja je dobrano uzdrmala svijet krajem tridesetih i početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća. Hajdukovi su se igrači priključili antifašističkoj borbi i pobjedu odnijeli na terenu na kojem je pobjeda bila puno veći imperativ nego li je na travnjaku. A mogli su ići linijom manjeg otpora i igrati talijansku nogometnu ligu. Biti dio elite, u zemlji svjetskih prvaka. Othrvao se Hajduk nakon toga i preseljenju u Beograd. Sva je prilika bila da Hajduk Split zamijeni prijestolnicom Jugoslavije i postane državni klub. Koji bi sigurno imao protekciju i vrlo vjerojatno pokoji europski naslov na kontu. Hajduk je rekao ne i ostao vjeran svom Splitu i Dalmaciji. Hajduk i njegovi navijači cijelu se svoju povijest opiru zlu. Totalitarni režimi, nepravde, gramzivi pojedinci i mnogi drugi udaraju Hajduka svaki dan. No, on se ne da. Stoji, čvrst i ponosan. Ponosan na sve ono što je postigao i ponosan na ono što ga tek čeka.

A što Hajduka čeka, sigurno se pitate. Nažalost, nismo nostradamusi, zaista je teško reći kako će sve skupa izgledati u razdoblju koje je pred nama. Ali, jedno je sigurno. Hajduka će biti, baš kao i onih kojima je klub u srcu. I bit će vječno mlad, mlad koliko njegovi navijači budu mladi, jak i prkosan kao dalmatinske stijene koje gordo stoje i prkose valovima i vjetru. I što ga više budu lomili, bit će više voljen.

Jer Hajduk je odavno više od kluba. Hajduk je religija, Hajduk je način života. Davno je govorio veliki Miljenko Smoje “da se cili grad spreman razbolit za svog Ajduka”. Nevoljko oponiram takvom velikanu pisane riječi, ali bio je potpuno u krivu. Ne samo cili grad… Cijela je Dalmacija, ma što Dalmacija, cijela je Hrvatska spremna razboljeti se zbog Hajduka. Jer kada Hajduk pobjeđuje, najružniji dan postane ljepši, a kada gubi, i najsavršeniji dan je pokvaren. Jer je Hajduk više od kluba.

Moglo bi se o Hajduku pisati stotine stranica teksta svaki dan, svatko tko voli klub ima što reći o njemu. Mi nećemo puno duljiti, neka nastavak ove priče bude vaša priča. Ono što Hajduk predstavlja svakome od vas, uspomene koje ste s njim stvorili, najveća su pobjeda našeg 110-godišnjaka.

A Hajduku možemo poželjeti samo jedno. Neka iduća, 111. godina bude najbolja od svih do sada. Najdraži klube, sretan ti rođendan.

Luka Poropat

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.