Libar

Kazne, kazne, nagrada, kazne …

Temeljna odrednica organizacije učenja je stvaranje pozitivne atmosfere. U osnovi se radi o voljnom trenutku koji aktivira radne navike. Za najmlađe učenike se uglavnom u takvim situacijama pogled usmjerava prema roditeljima kao poticateljima. Roditelji u želji da djecu potaknu na aktivniji odnos prema školi često pribjegavaju kažnjavanjima i nagrađivanjima. Radi se o sredstvima koja su učinkovita samo ako se razumno upotrebljavaju. Široki je dijapazon kazni koje koriste roditelji, a brojnih se sjećamo i sami: „Šiba je izašla iz raja“, a kako istraživanja pokazuju, i danas je u upotrebi. Roditelj rezonira da je metoda kod njega upalila, pa je primjenjuje i danas kao provjerenu opciju: „Plači, plači … manje ćeš piškiti“, „Bit ćeš bolja osoba kad narasteš!“.

Mnogi roditelji kritiziraju i kažnjavaju loše ponašanje kod svog djeteta, a dobro prihvaćaju kao očekivano i „normalno“, jednostavno im nestane moć zapažanja kada djeca rade savjesno i odgovorno, najčešće kad je u pitanju odnos prema radu u školi i za školu. Velika je to greška, pohvala kod djeteta djeluje poticajno na razvoj samopoštovanja i osobnih sposobnosti. Stalno kritiziranje je kontraproduktivno za dijete u razvojnoj dobi, jer o sebi počinje misliti loše, a to ga dodatno sputava u pokušajima da popravi svoje ponašanje.

Rijetkima ne odzvanja roditeljski uzvik: „Ne radi to više!“, „Da se to više nikad nije ponovilo!“, npr. nakon jedinice ili loše ocjene iz matematika. Loše se već dogodilo, s ovakvim pristupom može biti još gore, a sigurno to nikome nije u cilju, i zato ide rečenica: „Za idući put očekujem da ćeš me na vrijeme informirati kako bi ti mogao pomoći“. Vika, dreka, galama samo produbljuje problem, puno je učinkovitije uskratiti nagradu (druženje s prijateljima, računalo-internet, mobilni uređaj, igrice) uz objašnjenje zašto uskraćivanje i koja su očekivanja da se isto ne ponovi.

„Dok se ne popraviš, ostaješ u sobi“ kazna je koja ima samo vremenski početak, i upitnik kod djeteta: „Koliko će trajati?“. Svaka kazna dulja od tjedan dana neće imati pozitivan učinak, jer s danima izblijedi ili postane nevažna. U grubljim metodama kažnjavanja u koje spadaju prijetnje: „Nećeš izaći vani ako dobiješ lošu ocjenu!“ unaprijed se vidi da se kazna neće ostvariti. U istu sferu idu prijetnje tjelesnim kaznama: „Dobit ćeš ti svoje!“, „Samo pričekaj!“ … jer roditelj koji ima poriv kazniti svoje dijete na taj način, isto uglavnom učini bez najave. Roditeljska kazna mora biti na razini da je može i želi provesti u djelo.

Dijete treba poticati i hvaliti kao osobu i kritizirati isključivo ponašanje. Izjave: „Glup si!“, „Od tebe nikad ništa“, „Ništa drugo od tebe nisam mogao očekivati“ su neprimjerene i izazivaju destrukciju. Kontekst treba biti na liniji upozorenja: „Nepromišljen si, ubuduće budi pažljiv!“, „Tvoj postupak je bio pogrešan!“. Tjelesno kažnjavanje može biti kratkotrajno učinkovito, ali dugoročno izazvati dalekosežne posljedice po tjelesno i psihičko zdravlje djeteta. Na duge staze se narušava odnos između roditelja i djeteta, a u pubertetu eskalira do prestanka komunikacije.

Roditelj treba biti uključen u život svog djeteta, ali ne na način da komunicira isključivo kroz neuspjeh. Reagiranje kada dijete učini nešto loše, manjak komunikacije i pažnje, prestanak druženja kroz protok vremena, kod mladih izaziva frustracije. Dijete često kreira ekstremne situacije jer želi privući bilo kakvu pažnju svojih roditelja, te se devijantno ponaša i pati od školskih neuspjeha. I zato svaki roditelj treba prepoznati uzroke, da se ne bi suočio s negativnim posljedicama, što povećava broj nagrada u odnosu na kazne.

„Djeci više trebaju uzori nego kritičari!“

Robert Donis

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.