Libar

Cosa obiteljska nostra

Danas ću vam ispričati jednu lijepu toplu bajku o obitelji. Dalmatinskoj, naravno. Obitelj je svetinja i centar svijeta u ovim našim krajevima od pamtivijeka. Zajedno smo jači, što veća porodica, bolje šanse za uspjeh na svim poljima. Majčine skute i očeva konoba. Statistika je i ovoj zgodi neumoljiva; Hrvati najkasnije u Europi odlaze od roditelja. U Dalmaciji skoro pa nitko. Ajde, žene u principu i odu. U drugu familiju i njihovu kuću.

 Primijetili ste, premdijevam, višekatnice u našim susjedstvima. Ne mislim na zgrade, nego na obiteljske kuće. Nema nijedne ispod tri kata, a malo sam i rekla. Redom je to prizemlje za babu i didu, prvi kat za mlađeg brata, drugi za starijeg (supruga izabrala pametno, bolji pogled i veća udaljenost od osnivača loze), a treći kat najčešće ostaje nedovršen u bloketama za ‘ćer koja se Bože prosti, nema namjeru udat u skoro vrijeme. Fasada-što je to? Zamišljate pravu obiteljsku idilu. Baka čuva dječicu, kuha ručkove i okopava vrt kojeg su ipak uspjeli sačuvati dok su osiguravali desetak parkirnih mjesta za ukućane, jer naravno, svi voze svoj auto. Djed kreči, popravlja, ruši, buši i premješta od rane zore sve čega se sjeti. Svakog jutra, posebno nedjeljom. Donja nevjesta radi od 7 do 15, oko 16 se zaključava u stan i ne javlja se. Gornja je trudna s trećim pa puše i na sebe samu, a di neće i na nju. Braća rade i kad ne rade. A kad zaista ne rade, onda svaki sa svojom ekipom utorkom i četvrtkom navečer igra na mali, veliki, otvoreni, zatvoreni balun. Hajduk je rezerviran za vikend, ovaj srijedom se prati iz kladionice. A baka i dalje kuha, i kuka. Inače, bake su pater familias u sjeni. Sve znaju, sve umiju i sve usmjeravaju. Dovoljan je pogled i sve je jasno.

Srećom, svatko od ukućana može pronaći utjehu u svojoj originalnoj porodici kad malo zagusti. A to je često, gotovo pa svakodnevno. Mobiteli se žare, kava ispija, paljba kreće. E, sveki mi ulazi u stan kad god joj se ćufne! Nevista nikad skuvala nije! Pa da se bar ponudi da pričuva maloga. Nije mi se ni rođendana sitila. Reka je doktor da su svekru jetreni enzimi puno visoki, a on popije samo litru vina dnevno, ma neee, nikad nije pijan isprid dice. I tako dalje i tako dublje. Ali, dobri su, stvarno. Jest da se u Splitu svaki treći brak raspada, službeno je, al fala Bogu, živjeti se mora pa dok dur dur. I tako se gledamo nas četiri prijateljice nekidan na pokućnoj kavi, kao u nekom westernu. Jedna se razvela, ostale smo nas tri. Koja je slijedeća, pitanje je sad. Prva živi u obiteljskoj kući, dakle, omča joj se steže. Druga je u stanu s mužem, dvoje djece i svekrvom udovicom, nedavno umirovljenom, u nekih 60 kvadrata. Napetost se nožem može rezati. Treća je uspjela dignuti kredit i umaći. Svojti, ne banci. Zapravo, nadala se da je pobjegla, ali svekrva je čest gost. Pa premješta, sve nešto gleda, koluta očima, komentira izbor zavjesa. Princezica joj je premršava, doći će unučica kod nje u subotu na ručak pa će se najesti. A ta subota je svaka subota. I baš svaka završi sa suzama i predbacivanjima. Ali, subote se ne propuštaju. I sad, koja će pasti pod pritiskom, teško je znati.

A tek svečane prilike, krštenja, pričesti, krizme, srebrni pir…. Najmanje 70 pripadnika klana se okuplja i daje svoj doprinos općem veselju. Ma koji Grci, mi smo nenadmašni. Tu bi se pokupila koja dobra ideja za scenarij, rat  i mir na naš način. I nikad neće prestati, a nekako mi se čini i da ne želimo da prestane. Ima neke iskonske ljepote u neprekidnom nemiru suživota više generacija. Život nas uči, a mi učimo živjeti. Živjele svekrve i svekri, triput hura za punce i punice! Što bi mi bez njih. Ni razvest se ne bi znali.

Jadranka Akelić

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.