Libar

Insajdersko iskustvo tete pričalice

Ima li nešto ljepše od osjećaja kad izmamite osmijeh na lice djeteta u bolnici. Kad vas čekaju na ulazu u Kliniku za dječje bolesti i već u hodniku nagovaraju da prvo uđete baš u njihovu sobu. Tu predivnu čast imaju tete i barbe pričalice u KBC-u Split. Dobre vile i vilenjaci koji se trude malim, i malo većim, pacijentima uljepšati dan.

Nakon što sam provela više mjeseci u bolnici vodeći vlastitu bitku s bolesti, jedna od odluka koju sam donijela je da postanem teta pričalica. Bila sam svjesna koliko dani provedeni na bolničkom odjelu mogu biti dugi i na trenutke zastrašujući, te kako je bitan svaki trenutak koji ih na bilo koji način može olakšati. Na društvenoj mreži sam vidjela objavu da se u Splitu traže novi volonteri koji će odlaziti u bolnicu i čitati priče djeci prije spavanja. Ni na trenutak nisam dvojila i prijavila sam se.

Nakon nekoliko dana obuke, uputila sam se u bolnicu po prvi put. U rukama sam imala hrpu slikovnica, bajki i bojanki. Torbu punu raznih društvenih igara i aktualnih časopisa za tinejdžere. Da se nađe za svakoga po nešto. Poklončić od papira kojeg sam izradila za svako dijete i puno balona da ih ostavim pri odlasku. Odjevena veselo i na glavi obruč koji svijetli. Sve sa svrhom da budem što pristupačnija i zabavnija djeci kad uđem u sobu.

Susrela sam se s ostale dvije tete pričalice i krenule smo svaka sa svog dijela hodnika. Bila sam nevjerojatno uzbuđena, puna pozitivne treme i s hrpom pitanja koja su se javila putem. Srce samo što nije iskočilo. Udahnem, pokucam i otvorim vrata. „Večer djeco, ja sam teta pričalica. Želite li da vam ispričam priču?“ Djeca i roditelji su se okrenuli prema meni i sve je na trenutak zastalo. „Da, da, da“ povikala su sva djeca koja su bila u sobi. Presretna uđem u sobu i započnem čitati priču po njihovom izboru. Jedna, druga, treća soba. Ježeva kućica, Sofija Prva, Čovječe glupiraj se, Jenga..i vrijeme je u hipu proletjelo. Najrađe bih bila ostala s njima do jutra, ali sam znala da moram poći. Oprostila sam se sa djecom, dala im poklone koje sam pripremila, zaželjela im brz oporavak i rekla da će im sutra u posjetu doći druga teta ili barba pričalica. Bila sam preplavljena pozitivnim dojmovima. Presretna i počašćena što sam dobila tu priliku i najviše od svega neopisivo puno zahvalna što sam djeci i roditeljima na ovaj način pomogla.

Predivan je osjećaj kada znate da ste barem malo razveselili djecu i omogućili im da uživaju i igraju se kao da su u toplini svog doma daleko od bolnice. Kad vidite njihove roditelje koji na trenutak mogu predahnuti i skupiti snagu za dalje jer znaju da im je dijete u sigurnim rukama. Njihovo zabrinuto lice se razveseli kada vide radost i osmijeh na djetetovom licu. U trenu i oni postaju dijelom priče, preuzimaju jednu od uloga u basni i postaju glumci sa ciljem da njihovo dijete bude sretno. Sat vremena, svakih nekoliko dana, kada mi ostale obaveze to dopuštaju. Potrebno je izdvojiti tako malo svog vremena da bismo nevjerojatno puno pomogli djeci i njihovim roditeljima. Divan je osjećaj znati da ste hrabrim, malim junacima uljepšali dan i pomogli im da barem na kratko zaborave na sve teškoće s kojima se suočavaju. Da ste biti uz njih u teškom razdoblju njihova života i kroz priče, smijeh i igru im pružili dodatnu snagu. Pomogli im da se bolje nose sa izazovima liječenja i pridonijeli njihovom oporavku. Dok odlaziš iz sobe gledaš kako ostavljaš za sobom radosna lica i vraćaš se kući presretan, ispunjen i motiviran. Zaspeš sa osmijehom na licu i ponosom u srcu. Zahvalan što si uveselio djecu i njihove roditelje jer znaš koliko im je potrebno i koliko im znači. Tu toplinu koju su stvorila njihova nasmiješena lica uvijek nosiš sa sobom u srcu. Pitam se tko tu kome zapravo pomaže? Mi njima kroz priče i igru, a oni nama svojom hrabrošću koja inspirira i čini nas boljim ljudima.

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.