Libar

Priča o Petrinji

Ono što ću sada ispričati nije bajka, pripovijetka ili neka scena iz filma koja postoji samo na ekranima, to je priča o ljudima sa sela, ljudima koji su izgubili sve, druga strana Petrinje nakon potresa. Nije samo crnilo i katastrofa koja se pokazuje, već ljudskost ljudi koja nije dobila dovoljno pažnje među nama, a ujedno je i pouka za sve, opomena i blagoslov, nada u ljude i bolje sutra. 

Već duže vrijeme imam želju otići, volontirati, ali ponajprije pomoći svima kojima je ta pomoć potrebna, te nakon mnogo neuspjelih pokušaja, što od obaveza u školi, ispita ili pak punog broja kapaciteta volontera koji mogu biti tamo, uspjela sam se odvažiti, sjesti u kombi sa SKAC-om Split i  nakon petosatne vožnje doći na mjesto koje me u potpunosti zapanjilo i iznenadilo. U suradnji sa SKACom Osijek uputili smo se u obližnja sela oko Petrinje i Gline (Brubno, Brestik, Strašnik, Sibić…) s ciljem da budemo nečije rame za plakanje, oslonac, da im pružimo priliku za razgovor. Također smo u suradnji s Crvenim Križem osigurali potrepštine kao što su odjeća, obuća, hrana, higijenske potrepštine i građevinski materijali, ali ono što se dogodilo bilo je suprotno mojim očekivanjima. Oni su nama pružili nadu, ljubav, smijeh, suze, bili su naši oslonci i pobijedili nas na vlastitom teretu. Cijela jedna internet stranica ne bi bila dovoljna da ispričam priče tih ljudi, ali one najsretnije, najhrabrije i najpoučnije odlučila sam  podijeliti s vama, ljudima iza ekrana.

Priča započinje kada je jedan otac s troje djece ostao bez doma nad glavom, ali ono što je uslijedilo zapanjilo bi cijeli svijet. Kada smo ga upitali kako se osjećao i što mu je prolazilo kroz glavu, rekao je sljedeće: “Sjeo sam i razmislio trebam li zabiti glavu u pod i plakati, ali sjetio sam se da imam u vrtu svinje, podigao sam šator i zavrtio jednu, pozvao susjede i tri dana smo bez prestanka slavili to što smo živi i imamo glavu na ramenima, djeca su išla spavati nakon 4, a nikada nisu bila veselija i odmornija.”

Zamislite kako je to kada vam na kuću zalijepe crvenu naljepnicu, a vi se popnete na krov i skinete crijepove da bi zakrpali par rupa na krovu susjedove kuće koja ima zelenu naljepnicu. Nevjerojatno i nepojmljivo. 

Ali plakali smo mi bez brige, na priču jedne bake o djevojčicama. Na dan Nove godine one su se skupile u dobi od 15-18 godina i odlučile ići od kuće do kuće u jednome selu, dizati šut, spremati stvari, čistiti, a na pitanje zašto ne slave Novu godinu nego rade i njima bezuvjetno pomažu, rekle su: “ Mi ne možemo slaviti dok znamo kako je drugima.”

I kako nakon te priče i njenih suza ostati ravnodušan, jednostavno nemoguće. 

Priče koje su me naučile što su to susjedi, zajedništvo, dobrota, ljubav i sreća kad se nesreća dogodi. Baš kao i ona poslovica “u nevolji se prijatelj poznaje” oni su pokazali da ni potresi niti patnje ne mogu pobijediti ljudskost i nadu.

Ana Marija Čović

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.