Libar

Dan ružičastih majica

Dan ružičastih majica počeo se obilježavati 2007. u Kanadi kada je jedan dječak došao u školu odjeven u ružičastu majicu kao znak podrške majci oboljeloj od karcinoma dojke, a pritom je doživio izrugivanje od strane školskih kolega. Ipak, kolege iz razreda sljedećeg dana došle su u školu identično odjevene i tako mu iskazale potporu, ukazavši na problem verbalnog i fizičkog vršnjačkog nasilja u školama. Ovaj dan je izvrsna prilika za skrenuti pozornost na ovaj rastući trend, koji se po svoj prilici olako shvaća i prihvaća.

Bullying je opće korišteni termin za oblik agresivnog zlostavljanja, vrijeđanja ili omalovažavanja osobe, a da ne govorimo o cyberbullyingu koji je eksponencijalno porastao u posljednje vrijeme i nemamo nikakvih uvida u količinu mrzilačkih poruka koje se šalju virtualnim svijetom bez ikakvog nadzora i mjera koje bi ih obuzdale. Tako je vršnjačko nasilje iz fizičkih okvira škola prešlo online. Ovo je uistinu složen fenomen koji predstavlja uznemirujuće iskustvo koje vrlo često traje i po nekoliko godina. Sudionici nisu samo problematični pojedinci, nasilje je grupno i malo tko biva pošteđen. Posljedice su sveobuhvatne i već sada vidljive: poremećaji raspoloženja, anksioznost, depresija, agresija. Proširilo se posvuda, ukorijenilo se i zakamufliralo. Prije su se učenici također svađali, tukli, razbijali, no bili su to sporadični incidenti i rješavani su brzopotezno, od strane roditelja i nastavnika. I na tome bi ostalo. Nije se širilo, tinjalo, niti je kulminiralo. Sada je to već zabrinjavajuće u tolikoj mjeri da ozbiljno prijeti našem društvu kao cjelini. Odgajamo generacije mladih koji su prepušteni da se koprcaju u bespućima interneta s dva izlaza, ili da pokleknu i trpe, ili da se prilagode te postanu i sami zlostavljači. I onda odrastu i nastave po istom modus operandiju. Kako siješ, tako ćeš i žeti. Rijetko će koji adolescent samostalno istupiti i prokazati što se događa u njegovom razredu ili grupi dok ne gori pod nogama. Biti dio grupe je imperativ i nije to iznenađujuće za nikoga.

Zatvaramo oči kao roditelji, kao prijatelji, kao učitelji. Stručnjaci različitih profila trebali bi biti obazrivi prema mogućim znakovima viktimizacije i provoditi kvalitetna istraživanja koja će pridonijeti sustavnijem rješavanju ovog društvenog problema. Treninzi i edukacije, intervencije i podizanje javne svijesti kroz javne kampanje imperativ su koji političke strukture, školski i zdravstveni sustav moraju provoditi da promijenimo svijest mladih i ukažemo koliko je bitno uvažavati jedni druge bez vrijeđanja i diminuiranja drugih. Kao pojedinci možemo bar osvijestiti da postoji svijet koji trpi i čeka rješenje, možemo pripaziti na znakove kod naših mlađahnih sugrađana, susjeda, kumčeta i učenika i pitati ih kako su; pokazati im da se mogu osloniti na nas i da ih razumijemo i želimo pomoći. Nadam se da će svatko od vas postati osjetljiviji na užasavajuću komunikaciju kojoj svjedočimo svakodnevno u školama, autobusima, ulicama i dvoranama. Oni su naša djeca, i naša budućnost, ako pustimo kao da nije naš problem, kao da će stvari proći same od sebe, loše nam se piše i mi postajemo dio društva koje nas čini gorim!

Jadranka Akelić

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.