Libar

Što učenike i studente navodi na varanje prilikom ispita?

Aristotel je rekao: „svaki čovjek po prirodi teži znanju“. Ta težnja prema znanju ostvaruje se kroz stjecanja znanja, a znanja koja stječemo su vrlo šarolika. Kreću se od onih koja stječemo u svakodnevnom životnim situacijama do onih koja nam pružaju odgojno-obrazovne institucije. Specifičnost znanja stečenog na formalan način, odnosno u sklopu odgojno-obrazovnog sustava je njegovo provjeravanje, prvenstveno kroz pisane i usmene ispite, koje rezultira ocjenom. Taj faktor provjeravanja i ocjenjivanja, koliko god bio koristan za napredovanje kroz obrazovni sustav i davanje povratne informacije, doveo je do toga da se ocjeni često daje na većoj važnosti naspram samog znanja. U svrhu dobivanja što bolje ocjene, demonstracija znanja na ispitima postaje najvažniji faktor. Međutim, učenici i studenti (iz različitih razloga) ne demonstriraju znanje isključivo aktiviranjem svojih „sivih stanica“, već si često asistiraju šalabahterima, mobitelima i sličnim. Pritom, naravno, pada u zaborav kategorizacija znanja kao nečeg što se ne može kupiti ili ukrasti, nego isključivo steći svojim trudom.

Što učenike i studente navodi na varanje prilikom ispita? Jedan od razloga je mnogobrojnost obaveza, što onih školskih/akademskih, što onih privatnih, pri čemu pojedinci loše isplaniraju vrijeme potrebno za učenje, te se u nedostatku istog odluče na prepisivanje na ispitu. Čest uzrok loše organizacije vremena je i prokrastinacija, koja se odnosi na odgađanje izvršenja nekog neželjenog zadataka za kasnije ili po mogućnosti nikad. Prokrastinacija je stoga najčešća kod cjelina ili predmeta koji su nam teški ili dosadni. U takvim situacijama nerijetko možemo čuti „to mi se ne da učit’, prepisat ću“. Osim toga, učenici i studenti su skloniji prepisivati predmete za koje smatraju da im neće trebati u daljnjem školovanju ili budućem radu. Vrlo značajan faktor koji utječe na prepisivanje je i stav nastavnika prema ispitima. Ukoliko učenici i studenti „nanjuše“ nastavnikovo prešutno odobravanje prepisivanja, odnosno izostanak kontrole ponašanja učenika tijekom ispita ili ignoriranje očitih pokušaja prepisivanja, velika većina će to iskoristiti. U takvim situacijama dolazi i do toga da učenici i studenti koji nemaju dovoljno samopouzdanja u svoje znanje, iako znaju odgovor, radije ga prepisuju od kolege kojeg smatraju „pametnijim“ od sebe. Takvo učestalo nastavnikovo ponašanje često, nažalost, dovodi do toga da i učenici koji nisu skloni prepisivanju počinju s njegovim prakticiranjem vodeći se onom „šta ću učit’, kad i ovi šta ne uče dobiju istu ocjenu ka i ja“. Na taj način nastavnici sebi potkopavaju autoritet, ali i dovode do učeničkog obezvrjeđivanja predmeta koji predaju.

Najčešća metoda prepisivanja je ona uz pomoć šalabahtera. Međutim, s obzirom na sveopću digitalizaciju, šalabahteri sada poprimaju i digitalne oblike: fotografije dijelova udžbenika, word dokumenti i slično. Nisu rijetki ni slučajevi u kojima se koristi i papirnati šalabahter i mobitel. Tako se često može čuti učenike i studente kako se žale da su se skroz pogubili u svim tim šalabahterima i nisu uspjeli sve prepisati. U tim situacijama ne nedostaje komentara poput: „Koji stres to prepisivanje izaziva, čoviku dođe da počne učiti“. Korištenje mobitela kao šalabahtera ima još neke negativne strane. Primjerice, dogodi se da zvuk ostane uključen pa se u panici prepisivanja stisne nešto što reproducira zvuk, što nerijetko dovede i do udaranja mobitelom u klupu, što je sve skupa previše zvukova za ispit na kojem se ne ispituje glazbeni ritam. Na uspješnost prepisivanja utječu i godišnja doba, pri čemu je zima iznimno povoljna. Tada je slojevito oblačenje uobičajeno, a između slojeva odjeće vješto se može pohraniti pokoji sloj znanja u vidu šalabahtera.

Vrlo rašireno je mišljenje o prepisivanju na fakultetima kao rijetkoj pojavi jer su studenti ipak stariji pa se samim time smatraju odgovornijima i poštenijima. Međutim, zaboravlja se da su poštenje i odgovornost vrijednosti koje je potrebno razvijati kod djece još od ranog djetinjstva. Tako su, prema mojim zapažanjima, pojedinci koji su prepisivali u osnovnoj i srednjoj školi češće to radili ili pokušavali napraviti i na fakultetu. U tome se očituje i glavni problem našeg odgojno-obrazovnog sustava, ali i društva uopće, a to je nesankcioniranje prepisivanja. Glavni razlog zašto pojedinci koji prepisuju nastavljaju to i na višim razinama obrazovanja je to što su uvidjeli da neće snositi nikakve teže posljedice pa rizik smatraju isplativim. Najčešća sankcija u našim školama, ali i na fakultetima je samo upozorenje nastavnika, nakon čega prepisivanje uglavnom i prestaje, ali samo za vrijeme tog ispita. Izostankom sankcija stječe se dojam da je prepisivanje i varanje na ispitima nešto sasvim prihvatljivo, ako se za to pruži prilika. U nekim drugim zemljama, situacija je sasvim različita. Primjerice, u Francuskoj su sankcije za varanje na završnom ispitu nakon srednje škole, dakle nešto slično našoj državnoj maturi, vrlo stroge, te uključuju zabranu polaganja ispita na određeno vrijeme, najduže čak pet godina.

U čemu leži tajna tolike rasprostranjenosti varanja na ispitima? Rekla bih da je to prije svega stvar iskrivljene percepcije u skladu s kojom odgajamo buduće generacije. Roditelji često djeci još na početku osnovnoškolskog obrazovanja savjetuju ako nešto ne znaju na ispitu da „ćirnu“ odgovor od prijatelja u klupi. Uz to, učimo djecu i da je normalno prepisati domaći rad, a sve pod izlikom pomaganja jedno drugome. Tako zapravo djeci radimo „medvjeđu uslugu“ jer iako smo im trenutno pomogli, dugoročno smo ih zakinuli za određenja znanja, koja im potencijalno mogu koristiti u budućem radu i životu ili su im neophodna za daljnje obrazovanje. Nerijetko se događa i da djeca za varanje na ispitu ili prepisivanje domaćeg rada budu pohvaljena kao snalažljiva, čime se neposredno i potiče takvo ponašanje. Kako riješiti taj problem? Prije svega potrebno je osvještavati učenike još od početka osnovnog školovanja o vrijednosti znanja neovisno o ocjeni, te o ocjeni kao povratnoj informaciji o naučenom i putokazu za buduće učenje. Netko će sada vjerojatno pomisliti „možeš mislit’, bez ocjena ne možeš dalje“. Istina, ali ne zaboravimo da su ocjene samo jedan od faktora uspjeha u životu, često ne i najvažniji faktor. Svatko od nas zasigurno zna barem jednu osobu koja nije bila odličan učenik ili nema završen fakultet, a vrlo je uspješna i zadovoljna onim čim se bavi. Naposljetku, ocjene su samo prolazan trag na papiru, dok su znanja i vrijednosti trajni.

Nikolina Jakšić

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.