Libar

Ženski je sport dotakao dno

Jug i Mladost u vaterpolu te Zaprešić i Mertojak u kuglanju jedini su hrvatski klubovi koji konkuriraju za najviše dosege u europskim natjecanjima posljednjih godina. Kada maknemo vaterpolo i kuglanje koji baš i nisu previše popularni u svijetu, od globalnih sportova jedini uistinu spomena vrijedan jest Dinamo koji je drugi put u posljednje tri godine izborio plasman među 16 u Europa ligi, a blizu jednakog dosega u Ligi prvaka bio je prošle godine. Ukratko rečeno, hrvatski klupski momčadski sport pao je na vrlo niske grane.

Ako vam se čini da je ovo loše, strpite se još samo koji redak. Pa ćete onda vidjeti koliko je stanje još lošije u ženskom sportu.

Odbojkašice Mladosti u početku devedesetih, rukometašice Podravke sredinom istog desetljeća, a zatim i odbojkašice Dubrovnika pri kraju tih istih devedesetih godina 20. stoljeća dale su nadu da bi hrvatski ženski klupski sport mogao igrati značajnu ulogu na europskoj sceni.

No, o čemu bismo mi danas pisali da je situacija bila kakvom su je svi tada priželjkivali. S prošlim tisućljećem ugasio se i ženski sport na klupskoj razini uz tek povremene bljeskove poneke ekipe u nekom natjecanju najniže europske razine. Situacija je takva već više od 20 godina, a pravo je pitanje zašto je tomu tako i ima li lijeka za aktualno stanje.

Tomu je tako jer sportskim kolektivima u Hrvatskoj, kako u ženskoj, tako i u muškoj konkurenciji, godinama vladaju stranački poltroni koji o sportu nemaju pojma. Klubovi su najčešće poligoni za uhljebljivanje, a rezultat toga je… Pa zapravo nedostatak ikakvog sportskog rezultata.

Bitniji su potpredsjednici klubova, tajnici, savjetnici i stotinu drugih nego same sportašice. Hrvatskom sportu nedostaje jasna strategija koja bi dala smjernice razvoja i vraćanja na stare staze slave.

U odbojci odavno nemamo klub u Ligi prvakinja, Podravka gotovo svaku sezonu završi na pretposljednjem ili posljednjem mjestu u svojoj skupini, nogometašice Osijeka ili Splita gotovo uvijek zapnu na prvoj prepreci. O košarci, vaterpolu i ostalim sportovima iluzorno je i pričati.

Rezultat (ne)rada u klubovima su i reprezentacije. Osim medalja koje su odbojkašice, pojačane Ruskinjama, osvajale devedesetih godina, jedino čime se možemo podičiti jest nedavna bronca na Europskom prvenstvu rukometašica. Za koju se bojimo da je više plod euforije i trenutnih odnosa zbog pandemije nego realnog stanja kao produkta rada.
Nitko ne bi bio sretniji da djevojke već na idućem velikom natjecanju demantiraju ove riječi, ali sve i da u tome uspiju, činjenica da je hrvatski ženski sport odavno na dnu, neće se promijeniti.

Djevojke koje uživaju bogomdan talent nemaju ga gdje razvijati jer ne postoji sustav, a o uvjetima treniranja i infrastrukturi bolje je ni ne započinjati u ovom tekstu.
U ovim trenucima, više nego ikada, vrijedi ona da je vrijeme da skupimo glave i vidimo što smo krivo napravili. Iako se s izradom ključnih dokumenata i infrastrukture kasni desetljećima, za tako nešto nikada nije ni dovoljno rano ni kasno. Jer, u strahu sam, ako se nešto ne promijeni, do nove značajnije medalje ponovno bismo mogli čekati više od 20 godina. A i ona će doći slučajno.

Luka Poropat

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.