Libar

Srednjovjekovna splitska obitelj

Ugovoreni brakovi, tajni brakovi sklopljeni bez znanja i blagoslova roditelja, vanbračne veze, nezakonita djeca. Možda vas sve ovo asocira na dramatične zavrzlame neke sapunice, međutim, ovaj put riječ je o srednjovjekovnom Splitu.

Srednjovjekovna splitska obitelj temeljila se na braku muškarca i žene koji su zajedno sa svojom djecom činili tzv. nuklearnu obitelj. Ipak, zbog loših životnih uvjeta događalo se da su žene bile trudne i po nekoliko puta, a da obitelj u konačnici ima jedno ili nijedno dijete. Na mortalitet djece utjecali su i pobačaji, kojih je bilo unatoč protivljenju Crkve, ali i čedomorstva, koja su se događala unatoč zakonskim zabranama i teškim kaznama. Što se planiranja obitelji tiče, i u srednjem vijeku su se koristila kontracepcijska sredstva, naravno znatno drugačija od današnjih, a posebno popularni su bili pripravci od gorušice.

Djeci koja su preživjela bilo je, uz osnovne životne uvjete, potrebno pružiti i odgoj, a opće pedagoške preporuke bile su raznolike. Tako se preporučivalo da se djecu, ukoliko počnu govoriti prostote, tuče malom šibom po goloj koži. S druge strane, zabranjivalo se djecu tući golom rukom po glavi jer bi ih to moglo „učiniti idiotima“. Osim toga, bilo je važno djecu naviknuti na umjerenost u jelu i piću. Jedan suvremenik iz 13. stoljeća je zapisao da „što otac više voli svoje dijete, to ga i više tuče“, a po statutarnim odredbama srednjovjekovnog Splita vidi se da su i srednjovjekovni Splićani živjeli po onome da je „batina iz raja izašla“.

Osnivanju obitelji prethodilo je sklapanje braka, za koje je trebalo ispuniti neke uvjete. Prije svega, za sklapanje braka bio je potreban pristanak obitelji ženika i nevjeste jer se u srednjem vijeku, ali i kasnije, smatralo normalnim da roditelji odlučuju o bračnim partnerima svoje djece. Naravno, bilo je i sklapanja tajnih brakova, koji su prema kanonskom (crkvenom) pravu bili valjani, ali i društveno nepoželjni. Unatoč zakonskim odredbama o zabrani udaje bez pristanka roditelja, u neplemićkim, odnosno pučanskim obiteljima, postojalo je više slobode u izboru bračnog partnera, dok plemkinje nikako nisu smjele same odlučivati. Takva situacija bila je odraz toga što se na brak gledalo kao na imovinsko-pravnu kategoriju, dok su emocije i ljubav stavljani u drugi plan. Osim toga, za valjan brak zahtijevala se i punoljetnost mladenaca. U srednjovjekovnom Splitu djevojke su mogle stupiti u brak s dvanaest, a mladići s četrnaest godina. Takav rani ulazak u brak zapravo je bio dio taktike za izbjegavanje vanbračnih seksualnih odnosa na početku spolne zrelosti ili onoga što danas nazivamo pubertetom. Posljednji uvjet za sklapanje braka bio je ženin miraz ili dota, pokretnine, obično novac koji su donosile u muževu kuću. U slučajevima pučanskih obitelji miraz su nekad činile i nekretnine, iako ne često. Visina miraza nije bila propisana zakonom već se određivala prema postojećim običajima i društvenom statusu žene. Nakon ispunjenja navedenih uvjeta konačno je moglo uslijediti i samo sklapanje braka, koje se uglavnom odvijalo u crkvama. Tako izvori bilježe i neka druga mjesta vjenčanja poput: nevjestine kuće, polja, gumna, dućana pa čak i kreveta, ako je par bio uhvaćen na djelu pa je na brzinu trebalo popraviti situaciju.

Položaj žene u srednjovjekovnoj splitskoj obitelji nije bio lagan. Žena je imala glavnu ulogu u kućanstvu te je svakodnevno brinula o djeci i prehrani obitelji. Ovo se prvenstveno odnosilo na pučanke, dok su plemkinje brigu o djeci prepuštale dojiljama i dadiljama, a kućanske poslove sluškinjama. Uz spomenute svakodnevne obveze pučanke su povremeno obavljale i poslove poput pranja rublja, predenja i krpanja, a po potrebi su pomagale i muževima u njihovom poslu, u obrtničkim radionicama, polju, na tržnici i slično. Čišćenje i pospremanje, koje se i danas često smatra ženskim poslom, u srednjem vijeku nije bilo kućanska obaveza kojoj se pridavalo previše pažnje, niti je bilo vezano isključivo uz ulogu žene. Svodilo se na sklapanje stolova nakon jela i površinsko brisanje suđa i pribora za jelo, više iz funkcionalnih nego higijenskih razloga.

Uz spomenutu nuklearnu obitelj, muža, ženu i njihovu djecu, u zajedničkom kućanstvu nerijetko su živjeli i članovi šire obitelji, djedovi, bake, braća i sestre, nećaci, unuci; što je pridonosilo jačanju rodbinskih veza. Povezanost s rodbinom plemićima je bila bitna zbog dokazivanja svog plemićkog statusa. Kod pučana, život u proširenoj obitelji u zajedničkom kućanstvu je u teškim životnim prilikama opće neimaštine zasigurno bio lakši i praktičniji. Osim toga, u srednjovjekovnim kućanstvima često su stanovali pojedinci koji nisu bili u krvnom srodstvu s obitelji, poput sluga i  sluškinja, dojilja, obrtničkih naučnika i pomoćne radne snage. Oni su unatoč nedijeljenju krvne veze s drugim ukućanima, dijelili s njima osjećaje zajedništva i pripadnosti. Ponekad se između pojedinih gospodara i sluškinja mogla razviti i posebna emocionalna naklonost, koja je mogla rezultirati vanbračnim vezama i nezakonitom djecom. Prema sačuvanim podacima, pretpostavlja se da je broj vanbračne djece u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima bio velik. Iako za Split konkretni podaci ne postoje, u Dubrovniku je između 13. i 15. stoljeća bilo 94 vanbračne djece u 33 plemićka roda, što je vrlo velik broj s obzirom na tadašnju populaciju. Pri tom treba naglasiti da je stvarni broj vjerojatno bio još i veći jer nisu sva izvanbračna djeca bila priznata pa im se tako danas i ne može ući u trag. Arhivski izvori svjedoče i o sklapanju brakova između kćeri obrtničkih majstora i njihovih naučnika, a o bliskim odnosima gospodara i njihove radne snage svjedoče i oporuke u kojima bogato daruju svoje sluge i sluškinje.

Situacija vezana uz obiteljske odnose i brak od srednjeg vijeka u nekim segmentima se promijenila, u nekim ne. I dalje je u nekim obiteljima, ali i širim sredinama običaj dobiti blagoslov roditelja za sklapanje braka, žene se i dalje primarno bave kućanskim poslovima, brinu o djeci i obitelji, pojedinci žive u domaćinstvima koja uz majku, oca i djecu čine djed i baka, nekad i stric, ujak ili teta. Možemo zaključiti da su obiteljski odnosi dinamična kategorija koja ide ukorak s promjenama u društvu, ali i da se određeni njihovi aspekti koji ih oblikuju dugo održavaju u lokalnim sredinama kao svojevrsna tradicija.

Nikolina Jakšić

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.