Libar

Bura i jugo – neraskidivi dalmatinski savez

Kako smo jučer obilježili  Svjetski dan meteorologije, valja ga i prikladno obilježiti.  Najbolje tako da vrijeme bude centralna tema moje današnje pričice. S obzirom na hirovitost vremenskih prilika na ovim našim zemljopisnim širinama, nikakvo čudo nije da su i ljudi iz ovog podneblja skloni promjenama raspoloženja. Kao i vrijeme, i naše su emocije nestalne. Dapače, nestabilne su skroz naskroz. A kad okrene južina i padne tlak zraka, i Dalmatincima padne tlak. „Kakvo je vrime danas?“- pitanje je s kojim se budimo i koje nam se s usana ne skida.

Ako je nastupio mrski nam vjetar, odmah u većini nas izazove osjećaj nemoći, glavobolju, nervozu.  Razdražljivost je neminovna, a po istraživanjima, od „južine“ pati 40% stanovnika.  Na jugu Hrvatske svi, kako se meni čini. Meteoropati iz cijele Dalmacije muku muče s naglim promjenama temperature i okretanjima vjetrova. Burna reakcija na južinu oksimoron je sam po sebi, ali nije netočan. Pa smeta nam čak i škura bura, ono kad vidite da će kiša, a ledi vam se kost i bubreg u isti čas. Toliko smo se sjedinili s tim osjećajem i očekivanjem da će nam biti slabo da smo usavršili i famoznu  fjaku. Definicija je praktički već skovana- „psihofizičko stanje prilikom težnje ni za čime. Fjaka je uzvišeno stanje uma i tijela kojem teži cijelo čovječanstvo“. Dok u Indiji fjaku postižu dugogodišnjim izgladnjivanjem i meditacijom, u Dalmaciji je ona Božji dar. Dakle, neodvojiva od vremenskih prilika i neprilika te neotuđiva od dalmatinskog karaktera. Definitivno je vezana za gnjilo jugo, bilo ono u zimskim mjesecima uz kišu i teške oblake, bilo ljeti kad nakon žege svali još više težine na naša nejaka pleća. Služi nam za sve vrste isprika u svim okolnostima. Ako nam se ne da pričati s nekim, svalimo krivnju na neugodnu atmosferu. Nije zaludu jugo uzimano kao olakotna okolnost na suđenjima za kriminalna djela još u doba Dubrovačke Republike. Jugo donosi kišu, ali ne bilo kakvu. Kišobran koji bi pomogao je nemoguća misija. Uzimamo ga pri izlasku na prolom svjesni da ćemo uskoro biti mokri do kože.

Južina je naša stalna pratiteljica, isto kao i bura. Nju pak većina voli. Kad razvedri i donese sunce, prodišemo poput suncokreta. Mislim da joj je posvećeno puno više pjesama nego suprotnoj joj sestrici. Al, brate, kad marčane opale, tko se nije skrio…. Baš dok pišem ove misli, zavija kroz ulice, nosi na sve strane. Prolazi kroz zatvorene prozore, ulazi u promrzle kosti. Jest da je zdrava, al’ ipak bi mogla pinku kalat. Kad je uspjela Rivu isprazniti, e, onda je stvarno pretjerala. Oba vjetra stvaraju probleme i u prometu, zatvaraju se ceste i mostovi, ukidaju trajektne linije. Lako nas odvoje od ostatka svijeta. Moćne su to sile prirode koje pokušavamo nadmudriti uzdajući se u prognoze nekada Milana Sijerkovića s njegovim dosjetkama i poslovicama, a danas Zorana Vakule koji je tako popularan da se i o njemu već skladaju pjesme.

Vidite, hirovitost je i u meni, znam što govorim. Tko bi nama ugodio, sve nam smeta, em jugo, em bura, em kiša, em žega. Da nas nema, trebalo bi nas izmisliti. A bura i dalje nosi naše gene, a mi nosimo nju. I jugo!

Za kraj vam donosim zapis Petra Zoranića u romanu Planine:

Bura je bila vrlo lijepa i mlada, ali ohola djevojka plemenitog roda. Odbijala je redom sve prosce. Budući da se previše hvalila i dičila svojom ljepotom, jednom prilikom je izjavila da je ljepša i od besmrtnih vila. Bog ju je tada ošinuo gromom i bacio u pakao. Kada god neka žena zgriješi istim grijehom oholosti kao ona, Bura gorko uzdahne sjećajući se svog nekada sretnog života, a od njenih uzdaha nastaje snažan i hladan vjetar.

Jadranka Akelić

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.