Libar

Školski odmor

Treći školski sat. Neprekidno pogledavanje na sat. Koliko je još ostalo? Može li sporije prolaziti? I svaki se dan čini  kao da vrijeme baš tada krene usporavati. Bezvremenske kazaljke na satu jedva da se pomiču. Posljednje minute, sekunde duže od vječnosti.

U glavama svima iste misli: što ću jesti, želim li slatko ili slano ili pak oboje, o čemu on/a govori, zašto nas ne pusti ranije, mogu li ubrzati sat da ovo mučenje završi, i ostala pitanja koja mogu pasti na pamet prosječnom učeniku koji je tijelom prisutan u učionici, ali je duhom već u pekarnici, uzimajući upravo toplu pirošku punu čokolade. I konačno, kada se oglasi spasonosno školsko zvono, često se dogodi da se baš tada profesor raspiše pa smo dužni ostati, prepisati još tu jednu rečenicu koja bude duža nego sve što je prethodno zapisano i praviti se da nemamo ništa protiv toga, prezirući činjenicu da naš odmor traje samo petnaest minuta. Gladni stižemo do pekarnice i nastojimo se što prije progurati kroz masu koja se stvorila ispred, ne shvaćajući da i drugi nestrpljivo čekaju baš kao i mi. Miris toplih peciva još nas više primamljuje i budi u nama duh nemira. To je zasigurno neki marketinški trik kojim se koriste da iskoriste umor nas, jadnih učenika,  da kupimo količinski što više kojekakvih vrsta peciva, grickalica, bilo slatkih ili slanih. Nekolicina ostane sjediti u razredu jedući pripremljenu užinu zamotanu u kojekakvu foliju ili plastičnu posudicu dok dio nas trči na brzu kavu u obližnje kafiće, a neki žicaju koju kunu ili pak  cigaretu. Profesorima također nije lako. Oni se krenu povlačiti u svoju jazbinu pripremajući se za sljedeći sat ili pak razmišljajući o kojekakvim problemima koje moraju riješiti.

U tih kratkih petnaest minuta kažemo neki komentar na dotadašnja tri sata, a ostatak pričamo o običnim stvarima, a nekada se zalomi i poneki trač, nećemo se lagati. Kako je to uobičajeno kod svih, tako prokomentiramo što rade učenici iz drugih razreda i škola (ništa zlonamjerno). I ni ne okreneš se, već je gotovo. Našem je predahu došao kraj, i dužni smo vratiti se klupama koje smo ostavili u neurednom položaju, dok smo žurili van. I svi požele isto: da se barem stvori krevet u koji bi se moglo nakratko prileći, da se lijepo slegne ono što smo pojeli. Tada nas naglo u stvarnost vrati glas profesora/ice koji spremno započinje školski sat usprkos tomu što rijetki pokazuju neku veliku volju za radom poslije odmora.

Sada, na kraju svega, kad malo bolje promislim, možda se ne bih žalila ni na tu jednu rečenicu koju moramo zapisati kada se oglasi školsko zvono. I odmor od deset minuta čini mi se bolji nego onaj koji ću morati provoditi doma, u tišini svoje sobe, pričajući s društvom putem WhatsAppa, nadajući se ipak da ćemo što prije zajedno izjuriti iz razreda i smijati se malim slatkim brigama.

Laura Renić

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.