Libar

Dan kada su Metkovci navijali za Neretvanac ili kako se kalila titula Hajduka u Opuzenu

I. dio:https://www.libar.media/2021/03/26/dan-kada-su-metkovci-navijali-za-neretvanac-ili-kako-se-kalila-titula-hajduka-u-opuzenu/

II. dio: BOŽO SRŠEN

Sama utakmica u Opuzenu imala je uvertiru koja zaslužuje poseban članak, tih sedam dana obilježilo je stotine telefonskih poziva, uvjeravanja i pritisaka, a igrači Plave Makinje odmaknuli su se u obližnji Klek u karantenu.

Derbi susret tog 27. kola počeo je fantastično za goste sa Sušaka ili Krimeje,  već u 17. minuti vodili su s 0:2 pred prepunim tribinama Podvornice. Golove su već na početku zabili Lazinica i Deluka, a prepuno je gledalište svjedočilo nadrealnim scenama. Cijela domaća tribina navijala je za goste; protiv svojeg kluba, a tradicionalno gostujuća istočna tribina klicala je momcima u plavim dresovima, Metkovci su ispunili tribinu i zdušno bodrili lokalnog rivala, koji je ovaj susret igrao za njih. Čak i novinski izvjestitelj piše o šoku za Metkovce u trenutku kada je Orijent poveo sa 0:2.

Neretvanac se ipak uspio vratiti u utakmicu do sredine prvog dijela. Mišanović je smanjio na veliku radost mnogobrojnih Metkovaca, ali drama je tek počinjala. Sudac Milatović iz Siska isključio je igrača Neretvanca Jerkovića u 37. minuti i doveo Orijent pred vrata raja. Gol viška, igrač više i samo 45 minuta do kraja, praktično dobitna situacija. Što bi više trebalo?

No bogovi nogometne sudbine često pišu najneobičnije priče. U nastavku su gosti još više stisnuli, Opuzenci se grčevito brane nošeni navijačima s istočne tribine, a vratar Božo Sršen čudesno brani u nekoliko navrata u razdoblju od 50. do 60. minute, bile su to one odlične prilike, stopostotne, ali je rečeni vratar branio kao nikada u životu. Branio je baš kao što je branio onaj španjolski golman Canizares u Sevilli ili kao što će koju godinu kasnije braniti Veliki Danac u Ateni. Novinari su ga nakon utakmice nagradili epitetom igrača susreta i visokim osmicama, a svih 2000 gledatelja tog popodneva u Opuzenu bilo je uvjereno da je u tim obranama bilo nečega nadnaravnog. I onda u 63.minuti u malom predahu od pritisaka Orijenta Opuzenci su imali korner nakon kojeg je u gužvi najviše skočio Rebac i donio poravnanje rezultata i euforiju među igračima Neretvanca i navijačima Neretve.

Neretvanac je do kraja utakmice uspio održati remi te na taj način bodovno poravnati Neretvu i Orijent na tablici samo tri kola do kraja prvenstva. Gosti sa Sušaka su izgubili presudan bod i u preostala tri kola nisu uspjeli obraniti fantastičnu poziciju koju su imali. Igrač više, vodstvo i pregršt prilika koje su imale za 1:3 i rezultat koji bi vjerojatno zapečatio utakmicu, ali i prvenstvo… Neretva je do kraja slavila i po prvi puta u svojoj povijesti ušla u prvu ligu sa samo jednim, jedinim bodom prednosti nad rivalom sa Sušaka.

Već sljedeće godine igrao je metkovski klub prvu ligu, zahvaljujući dobrim dijelom i susjedima iz Opuzena. Bila je to sezona 1994./95. kada je splitski Hajduk igrao Ligu prvaka i bilježio odlične rezutate, ali je zato u prvenstvu pomalo kiksao i bilježio zaostatak za vodećom Croatijom, kako se tada zvala inkarnacija kluba iz Maksimira. U 26. kolu Croatia je bila prva na tablici i bježala Hajduku dovoljno da joj ni eventualni poraz u Splitu u 28. kolu ne bi značio gubitak prvog mjesta. Da bi Hajduk imao ikakvu šansu Zagrepčani su morali kiksati barem jednom do njihovog sudara na Poljudu, a slučaj i raspored su htjeli da je Croatia morala u Dolinu, negdje sasvim blizu onog područja gdje je Roberto Salinas Price onomad tražio i pronašao antičku Troju. Možda su i drevni grčki  bogovi  ravnali tih dana nogometnim usudom, pa prema zasluzi dijelili sreću i nesreću.  Momčad koju je vodio pokojni Cico Kranjčar došla je u Metković kao veliki favorit, jer je Neretva bila ekipa sa samo 4 pobjede do tada, a Modri su imali Mlinarića, Jeličića, Pamića, Cvitanovića, Šimića

Prepune tribine tog svibanjskog poslijepodneva bile su podijeljene na najmanje tri navijačka tabora; plavi dio tribina klicao je Dinamu – iako je igrala Croatia. Nasuprot njih stajali su navijali domaće Neretve, a najveći dio prisutnih na tog dana pretijesnom igralištu navijao je za klub koji je tog dana pobijedio Varteksa u Splitu. Navijalo se u Metkoviću za Hajduk, jer bez Neretve nada da titula dođe u Split ne bi bila realna.  Svjedočio je Metković intezivnom početku; Ivanković je doveo Neretvu u vodstvo, a Joško Jeličić izjednačio već u 15.minuti u atmosferi kakvu jug Dalmacije nikad prije i poslije nije vidio. No promjena poslije nije bilo, Neretva je uzela bod, još jedan u nizu svojih remija te sezone. Rezultatski sebi beznačajan, ali u Splitu i Dalmaciji velik i golem; Hajduk je opet bio u igri. Nada u titulu je opet bila živa i opipljiva.

Do kraja prvenstva Hajduk će slaviti u velikom derbiju na Poljudu s 3:1, Croatia je remizirala i protiv Osijeka na vlastitom terenu, omogućivši Bilima da u susretu zadnjeg kola pobjedom upravo protiv Osijeka osvoje titulu prvaka, 3. lipnja 1995. Hajduk je pobijedio s uvjerljivih 3:0 i slavio naslov osvojen preokretom u posljednjim kolima na pomalo čudan i neočekivan način. A možda bi sve drugačije bilo da je onog popodneva u Opuzenu samo još jedna lopta igrača Orijenta našla put iza leđa vratara Neretvanca koji je tog dana branio kao nikada prije; za Neretvu i Hajduk…

Tomislav Bjeliš

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.