Libar

Velo misto i njegova fontana

Antonio Bajamonti splitski je načelnik druge polovice 19. stoljeća (1860.-1880.). U tih 20 godina pridonio je razvitku, ekonomskoj i urbanističkoj preobrazbi grada koji tada broji oko 14 tisuća žitelja. Nakon što je obnovom Dioklecijanova vodovoda uspostavio vodovodnu mrežu u Splitu, tim povodom 1880. godine pokreće inicijativu o gradnji monumentalne česme na zapadnom dijelu splitske obale, ispred Prokurativa i palače Bajamonti (Dešković). Ubrzo je započelo prikupljanje novčanih sredstava u kojemu su sudjelovali brojni Splićani, neovisno o političkom opredjeljenju. Otvaranje fontane usporila je smjena autonomaške vlasti na čelu s Bajamontijem i dolaskom narodnjaka, ipak, koncem 1890. godine puštanjem vode iz mlaznica svečano je otvorena pod nazivom Česma Franje Josipa čije ime nosi sve do konca Prvog svjetskog rata. Djelo padovanskog kipara Ceccona postaje jedan od simbola Splita. Razglednice s pogledom na fontanu, palaču Bajamonti (Dešković),  crkvu sv. Frane i Prokurative (u vrijeme postavljanja česme, bez istočnog krila) ubrzo su počele predstavljati svijetu grad pod Marjanom. Nestabilno vrijeme koje je uslijedilo nije bilo povoljno kako po građane tako i po spomenike. Bombardiranjem Splita od fašističke i kasnije savezničke ruke u Drugom svjetskom ratu ugrožena je bila i fontana, u blizini koje su padala bombe (krovište istočnog krilo Prokurativa, Marmontova ulica, Šperun…), pa je u savezničkom bombardiranju u lipnju 1944. godine oštećena i željezna ograda oko fontane. Uništenjem ograde, česma je postala dostupna u tolikoj mjeri da je postala okupljalište i počela gubiti izvorni značaj. Posljednjim zrakama sunca monumentalna česma je bila izložena 30. svibnja 1947. godine kada je porušena u radnoj akciji, dinamitom i bez medijske pompe. Splitski akademik Nenad Cambi navodi da razlog rušenju nije bio fašistički simbol (fasces) na kojem je bila oslonjena skulptura mladića „genija domovine“, obzirom da je uklonjen 1944. godine, već veza fontane s protalijanskom, autonomaškom Bajamontijevom politikom.

Inicijative za povratkom monumentalne fontane najviše se javljaju tokom snimanja Smojinog Velog mista, jednog od najboljih i najpopularnijih djela hrvatske kinematografije, kada je na istoj lokaciji 1979. godine postavljena vjerna replika koja se pojavljuje u skoro svakoj od 13 epizoda. U tom kratkom razdoblju postala je atrakcija pred kojom su se fotografirali mnogi Splićani i turisti. Povodom svjetskog dana voda 22. ožujka otvorena je izložba Velo misto i njegova fontana u Galeriji Muzeja grada Splita u kojoj su postavljene fotografije brojnih Splićana pred replikom monumentalne fontane kao i fotografije sa snimanja serije. Organizatori izložbe su Muzej grada Splita, Društvo prijatelja kulturne baštine Split – Komisija za obnovu Splitske fontane i Lions klub Split, a izložbu možete pogledati do 30. travnja (radnim danom od 9.30 do 16.30 te vikendom od 10 do 14 sati), ulaz je slobodan uz pridržavanje epidemioloških mjera.

I danas više od 70 godina nakon rušenja i 40 godina nakon snimanja serije, brojni Splićani čeznu za obnovom ovog simbola dolaska žive vode u grad pod Marjanom. Drugi pak smatraju da je gradu koji nakon većih oborina nema pitku vodu to nepotreban poduhvat  i skup kič koji bi samo narušio današnju vizuru Obale te da je monumentalnoj fontani mjesto u muzejima, knjižnicama i na ekranima gledajući Velo misto.

Franjo Ante Plazibat

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.