Libar

Kako je krumpir zavladao Europom

Prošli su mjeseci otkad se Prstenova družina zaputila na opasan put ka Mordoru kako bi hobit Frodo jednom za svagda uništio Jedinstveni prsten. Spletom okolnosti, dva zalutala hobita iz Shirea prisiljeni su prihvatiti jedno nesvakidašnje stvorenje za svog vodiča na preostalom dijelu putovanja. Dok Frodo izviđa okolinu, iznad krčkajućeg kotlića povela se žustra rasprava.

Po-ta-toes! Boil ´em, mash ´em, stick ´em in a stew. –

Tim riječima je hobit Samwise Gamgee svom čudljivom suputniku Gollumu pojednostavljeno objasnio što je krumpir, pièce de résistance koji nedostaje njihovom kuhanom kuniću. Sudeći po Samovim vapajima i zamišljenom pogledu, netko neupućen poput Golluma pomislio bi da je riječ o delikatesi dostojne bogova.

Kao posljedica tehnološki napredne poljoprivrede, krumpir je svakodnevna povrtna kultura dostupna i onima najplićeg džepa. Od brze hrane preko sastojka uobičajenih kuhanih jela do priloga brojnim specijalitetima, krumpir je diljem svijeta sastavni dio mnogih nacionalnih kuhinja. Tomu ipak nije uvijek bilo tako. Krumpir, kao i kukuruz, grah, rajčica ili tikva, autohton je dvjema Amerikama, a na Stari kontinent donijeli su ga europski istraživači prije nekoliko stoljeća. Udomaćivanje i širenje ovih kultura nije se zbilo preko noći pošto se radilo o nepoznanicama bez kojih su se Europljani prehranjivali tisućama godina prije. Iako se nastava povijesti u školi prije svega fokusira na ratove i političke intrige, za 99% običnih ljudi tada glavna životna zadaća bila je osigurati dostatnu količinu hrane za sebe i svoju obitelj. U ime tih 99% neznanih, a i zbog toga što smo upravo na vrhuncu sezone sadnje krumpira, pokušat ćemo prikazati pod utjecajem kojih povijesnih i društvenih procesa je taj neugledni peruanski gomolj ušao u europsku gastronomiju i postao općeprihvaćeni dio prehrambene kulture.

Želim reći da ako neki čovjek voli krumpir onda ne može biti loša osoba

Posvetiti cijeli članak jednoj naizgled banalnoj temi poput krumpira može se činiti promašenim, ali bitno je naglasiti kako stare civilizacije, velebni gradovi i države čijem se nasljeđu dan danas divimo, ne bi postojale bez poljoprivrede. Prve veće naseobine nastale su tek kad je nomadski sakupljačko-lovački način života zamijenjen sjedilačkim s poljoprivredom kao osnovnom djelatnošću. Od te spoznaje prije više od deset tisuća godina dogodile su se brojne inovacije u poljoprivredi, broj onih koji su se bavili istom je opadao, a standard života je rastao. Ipak, taj proces nije se svagdje odvijao istom brzinom. U Hrvatskoj tek iza Drugog svjetskog rata poljoprivreda prestaje biti glavna djelatnost, stoga mnogi od nas imaju djedove i bake kao živuće svjedoke minulih vremena u kojima se egzistencija osiguravala vlastitom proizvodnjom hrane. Kako to nije nimalo lak zadatak, fokus je bio na kulturama koje se lako uzgajaju i skladište na duža razdoblja te istovremeno osiguravaju minimum potrebnih nutrijenata. Meso, mliječni proizvodi, voće i povrće bili su više iznimka nego pravilo te su se uglavnom jeli u ograničenim količinama. Prije pojave i širenja američkih kultura, svakodnevna prehrana siromašnih Europljana sastojala se primarno od kruha i kaša od dostupnih sorta žitarica i mahunarki. Repa, pastrnak, koraba i kesten samo su neke od kultura koje će kasnije istisnuti krumpir.

Krumpir u Europu dolazi sredinom 16. st. sa španjolskim konkvistadorima, ali prošlo je više od stoljeća prije nego se znatnije proširio. Bilo je mnoštvo razloga za njegovu inicijalnu nepopularnost. Listovi krumpira sadrže toksin solanin koji izazive povraćanje, glavobolju i želučane tegobe, stoga nije začuđujuća odbojnost prema gomolju iste te biljke. Zanimljiv je i primjer Ruske pravoslavne Crkve koja je krumpir smatrala sumnjivim pošto se ne spominje u Bibliji, a neki su ga čak nazivali Vražjom jabukom od koje vještice izrađuju pripravak koji im omogućava letenje. Predrasude prema krumpiru značile su da se u početku koristio isključivo kao stočna hrana, ali već u 17. st. počinju ga konzumirati i ljudi.

Prihvaćanje zemaljske jabuke

Prekretnica u popularnosti krumpira dogodila se u 18. st. Nakon što se pučanstvo uvjerilo da gomolj krumpira nije otrovan, postupno su uočavane njegove prednosti. Glavna je bila lakoća uzgajanja i skladištenja te dobar urod u kiselim i manje plodnim tlima čestima diljem Europe. Isto tako, za razliku od žitarica, usjeve krumpira nije bilo moguće zapaliti što je bio uvriježen način postupanja napadača u vrijeme rata. Dvije osobe koje se smatraju najzaslužnijima za populariziranje krumpira jesu pruski kralj Fridrik Veliki i francuski agronom Antoine-Augustin Parmentier. Za svoje vladavine Fridrik Veliki provodio je ekstenzivne radove na isušivanju močvara i zahvate privođenja svrsi neiskorištene zemlje. Kako je istovremeno povećao stajaću vojsku, u krumpiru je pronašao idealnu kulturu koja uspijeva u kiseloj i pjeskovitoj pruskoj zemlji, a koja može prehraniti gladne mase. U jednom trenutku seljaci su odbili saditi krumpir što je toliko razljutilo Fridrika da je zaprijetio odsijecanjem nosa onima koji mu odbiju poslušnost. Takvim postupcima priskrbio si je nadimak kralj krumpira. Upravo u Pruskoj za vrijeme zatočeništva, s korisnošću krumpira upoznao se Antoine-Augustin Parmentier. Kako se u zatvoru skoro isključivo hranio krumpirom, a uvidjevši da takva prehrana nije ostavila negativne posljedice, postavio si je zadatak da popularizira krumpir u Francuskoj u kojoj je bio zabranjen zbog sumnje da izaziva kugu. Zahvaljujući pronicljivosti ovih dviju povijesnih figura, do početka 19. st. krumpir se proširio u skoro svaki kutak kontinenta. Prema nekim znanstvenicima, krumpir je jedan od glavnih razloga za veliki populacijski skok koji se u 18. st. zbio u Europi. Irska kao država koja je prva primila krumpir, u 200 godina narasla je s 1.5 milijuna na preko 8 milijuna stanovnika. Ipak, prevelika ovisnost o jednoj poljoprivrednoj kulturi pokazala se kobnom upravo za Irsku sredinom 19. st. kada je plamenjača poharala nasade krumpira ostavivši za sobom milijun mrtvih, a dva milijuna Iraca bilo je prisiljeno emigrirati.

Sa zakašnjenjem krumpir je svoj put pronašao i do Hrvatske. Nakon što se pokazao kao poželjna namirnica drugdje u Europi, carica Marija Terezija poticala je njegovu sadnju diljem carstva davši nalog školovanim pojedincima da pouče uvijek skeptične seljake njegovim pogodnostima. U Hrvatsku krumpir stiže s njemačkim kolonistima, a velika zasluga ide prosvjetitelju Tomašu Mikloušiću koji 1817. s njemačkog prevodi knjižicu s primjerima njegove korisnosti skupa sa savjetima oko uzgoja, čuvanja i pripreme za jelo ili krmivo. Danas je svima poznat lički ili međimurski krumpir, a o popularnosti potonjeg možda najbolje govori primjer iz Belice u Međimurju gdje je 2007. podignut spomenik krumpiru, a krumpirov cvijet krasi grb istoimene općine. Sljedeći put kad vam se ova slasna namirnica nađe na tanjuru, znat ćete kako je izgledao skoro pet stoljeća dug put od peruanskih visoravni do vašeg stola.

Mario Čagalj

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.