Libar

Odakle se čisti riba?

U starom šlageru koji je davnih dana izveden na Splitskom festivalu pjesnik se pita: „…odakle se čisti riba, dal’ od glave il’ od repa…?“ To vječno pitanje mene mori isto koliko dvojba oko jajeta i kokoši. A neki bi rekli, pa valjda to svi znamo. E, pa ne znamo. Koliko je ribara, majstora gradelavanja i vrsnih kućanica, toliko je i metoda.

Svako selo svog izbornika ima. U mom kućanstvu, i u onom gdje je otac bio zadužen za ribanje i ribarsko prigovaranje, ali i u ovdašnjem gdje suprug petkom dolazi ranije s posla da pripremi savršeni obrok, riba se drži za rep. Nakon što je sastružu u suprotnom smjeru od njenog rasta, skinu sitnije ljuske na trbušnom dijelu i glavi. Onda odstrane utrobu. Meni je to pomalo ljigavo, sluzavo. Preferiram gavune, oni s tave idu pravo u želudac. Onako cijeli, uvaljani u brašno. Uzgred rečeno,onih sastruganih ljuski se ne možeš riješiti danima. Zavuku se posvuda u kuhinji. I nakon tog friganja miris se uvuče u svaku tkaninu tako da ćutiš obrok i mnogo sati kasnije. Kad jednom stigne za stol, naiđem na drugi problem: drača. Moji se prsti u većini slučajeva muče s razdvajanjem mesa od ribljeg skeletona. Više se umorim u tih 15 minuta ručka nego kad odradim aerobni trening. I da, pritom ostanem gladna. Riba je gladna, nemojmo se lagati. Nakon sat vremena već pustošim frižider. Vlajina kakva jesam, bijelo ili plavo, meni je isto. Svaki petak ista objašnjenja, mala umire od smijeha kad vidi kako joj se bodulski tata razveže i studiozno majci objašnjava kako raspoznati vrstu ribe. Ali, tu sam kratke pameti, poput današnjeg subjekta priče. A tek kad dobijem zaduženje otići na ribarnicu. Doslovno mi se počne mantati kad se približim štandovima. Od toliko kašeta ne znam gdje gledati. Meni to sve izgleda isto. Pa one puste materine smjernice kako prepoznati svježu ribu. Malo morgen, nemali broj puta je i ona pogriješila pri odabiru, pa sam čak i ja skužila da je ta riba bila zaleđena puno prije nego je pristigla na rasprodaju. U mojoj ingerenciji ručak se sastoji od liganja i krumpira. Ili zamrznutog oslića. Sipa i hobotnica je isto pokora za pripremiti, zamrzavanje, odmrzavanje, kuhanje, sjeckanje, sve nešto pepavo. Ne bih mogla završiti priču bez spomena bakalara. Norvežani odavna suše tu čudnovatu ribetinu, i onda mi to moramo jesti. E, njega baš ne volim. Ni na koji način. Bojkotiram ga gdje stignem. A čini mi se i svi ostali koji jedva dočekaju da završi Veliki petak da u ponoć navale na suhomesnate proizvode. Mislim, ajmo iskreno, tko još sprema bakalar, ili ga naručimo ili kupimo konzerve i ispraznimo police dućana. Tu nam dobro dođe pašteta od tunjevine.

Riba je zdrava, i ukusna, nemam tu prigovora. Ali je komplicirana ajme majko. Ukoliko ste se našli u istom problemu kao i ja, nemojte se sramiti. Ima nas al’ šutimo. I kriomice navalimo na ćevape.  Hvali more, drž’ se kraja!

Jadranka Akelić

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.