Libar

Život bez mobitela

Današnja tema je distopija. Za većinu vas jest baš to, ali za mene je doslovno utopija. Mobiteli su nam, dakle, postali produžena ruka jer su bez njih ljudi poput invalida. Osjećate li nervozu na samu pomisao da biste mogli ostati bez te male spravice? Dobrodošli u post moderno doba. Dragi moji, svi smo ovisni, ne samo zbog nas samih i zbog želje da se služimo raznim gadgetima koji nas mame i pružaju sve što nam treba, nego i zbog toga što je svijet rada i učenja danas tako postavljen. Jednostavno, bez smartphonova nema ništa. Kako smo se digitalizirali ( a ka tome smjeraju i naše javne uprave, gle čuda, e-građanin je zaživio) ne možemo obavljati svakodnevne poslove bez da se zagledamo u te male ekrane, sve nam je nadohvat ruke, svaka informacija, svaki detalj, svi znani i neznani ljudi kojima nešto želimo poručiti ili od njih nešto zatražiti.

A sad malo stanite! Nemojte pogledavati u mobitel svako minut-dva, nemojte misliti da će svijet stati i nešto se ključno i nesagledivo dogoditi ako niste odmah reagirali na poruku, mail,…poziv. Vratimo se ne više od 20 godina unazad,u vrijeme prvih Nokia 3310 i Alcatela s jednom crtom, kao onih sivih na fiksnim telefonima. Vrijeme bonova koje bi istrošili u 14 dana i ostatak mjeseca čekali kako bi ih nadoplatili, u doba rasklopnih mini telefoni koji bi u ženski dlan stali. Svatko je birao svoj tip i  bilo je baš zabavno.  Niti je bilo whatsup i viber grupa, niti se itko obazirao  na mail dok se ne sjedne za radni stol. I sve je išlo tempom kojim je trebalo. Nismo se pogubili, dapače, znali smo više, htjeli smo još, imali smo vremena za razmisliti, predahnuti, odspavati. Ah, spavanje!

 Nema toga više, ako staviš na flightmode, oglase se uzbune uže i šire rodbine i prijatelja koji su u stand-by iščekivanju kad ćeš se vratiti među žive. Zavlada nedokučiva panika ako nisi dostupan. Moraš biti dostupan, kako se usuđuješ? I tako za sve živo, svaki dan. Kako se meni čini, a dobro mi se čini, svi ispod 57 i kusur godina umreženi su u barenko 3 grupice na aplikaciji po želji, i ajde recimo Facebook za popratiti i eventualno lajkati pokoju fotografijicu ili status davno odmetnutog rođaka iz Amerika ili njemačkih saveznih pokrajina. I tako smo se navikli na konstantno oglašavanje pristiglih porukica i desnicom tipkamo do razvitka gihta ili upale blaženog nam palca. Kao što rekoh, još se živo sjećam svojih studentskih dana kada sam imala 3 prijatelja i stotinjak poznanika i guštala u svakom slobodnom trenutku kojih je bilo mnogo. Sad ih imam na stotine, kao i svi mi, zar ne? Zna li  još itko kako je bilo čekati nekoga na dogovorenom mjestu i vremenu, bez kašnjenja i otkazivanja jer se eto može; jer nam je tehnologija omogućila nepoštivanje socijalnih uzusa. Mobiteli su nam to oduzeli. Doduše, ima i onih koji se oduvijek opiru tekovini civilizacije, pa još uvijek smartphone  nije ušao u njihove džepove.  

Osjećam zamor, ne samo kod sebe, nego i kod drugih. Zamor od života, ne od mobitela. Ovisnost to čini čovjeku. Mobitel ne doživljavamo kao nužno zlo, već kao najboljeg prijatelja, nešto što nam pomaže. Nije to daleko od istine, donio je puno dobroga, olakšao komunikaciju. Ali, uvijek ima onaj ali! Volim  se podsjećati kako mi je baš bilo lijepo bez njega kad sam bila mala i malo manje mala jer tako uspijevam odolijevati potpunom predavanju virtualnom svijetu. Život je puno više od toga, nemojmo dozvoliti da nam ga ta mala pravokutna plastika uništi.

Jadranka Akelić

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.