Libar

Sloboda novinarstvu temelj je bolje budućnosti

Nisam navikao pisati o svom poslu i svojim kolegama. Kada je u pitanju sport, smatram da nema toga što ne znam, a ako se i dogodi da u nekom dijelu nisam potkovan koliko bih možda trebao biti, istoga trenutka počinje proučavanje i učenje teme.
Ali, današnja je tema kolumne ipak malo drugačija. Što zapravo znači biti sportski novinar, kako se postaje sportski novinar, kakav je to uopće posao? Doznajte iz prve ruke.

Biti sportski novinar nije posao. Da tu dilemu riješimo odmah u prvoj rečenici. Biti sportski novinar je poziv. Kao što ćete čuti od svećenika, profesora i mnogih drugih, tako vam mogu reći i ja. Jer, vjerujte mi, svatko tko se ovoga uhvati samo zbog toga da bi od ovoga živio, neće biti dobar. Da biste postali dobar sportski novinar, morate dvije stvari voljeti i jednu dobro znati raditi. Morate voljeti sport i pisanje i morate znati pisati.
Tako je, zapravo, valjda sa svime u životu. Ako nešto volite raditi, sigurno ćete u tome biti bolje nego u onome što ne volite. Osim, naravno, ako ste super talentirani za više stvari pa ste onda odabrali neku koju baš i ne volite samo zbog prihoda. Ali, takvih je ljudi malo.
No, da ne odlutamo predaleko, vratimo se mi na sportsko novinarstvo.

Neki bi pomislili da je naš posao užasno jednostavan. Kao, što tu može biti teško? Gledaš sport i pišeš o onome što gledaš. Eh, kad bi zaista tako bilo, svi bi bili sportski novinari.
Nitko vam neće spomenuti naporna putovanja, nenormalne rokove koje vam je zadao urednik, nerealnu duljinu teksta koji morate isporučiti u kratkom roku, nedostatak inspiracije… I mnoge druge stvari. Ipak, preko svega nabrojanog se lako prijeđe jer u konačnici, vi ovo volite raditi i zapravo vas sav taj adrenalin i goni naprijed da biste napisali što bolji tekst. To je pritisak u kojem se uživa jer biti sportski novinar je nešto najljepše što će vam potvrditi svatko tko se time bavi. Emocije, adrenalin, pobjede u zadnjim sekundama, porazi u zadnjim sekundama… Sve to daje nevjerojatnu čar ovom pozivu.
A kada sam spomenuo pritisak u kojem se uživa, potpuno je jasno da dolazi dio u kojemu se ne uživa, a tiče se direktno današnjeg dana – dana slobode medija.

Mediji i novinari danas nažalost nisu nimalo slobodni. Vlasnici medija vrlo su često politički aktivni ili su u dobrim odnosima s političarima pa onda možemo svjedočiti laganom umiranju novinarstva. Potpuno jednaka situacija je i u sportskom novinarstvu. Ogromni pritisci vlasnika ili predsjednika klubova na novinare koji prijete uskraćivanjem informacija ako se o klubu bude pisalo onako kako oni ne žele, cenzura od strane loših urednika koji se ne žele zamjeriti nikome i mnoge druge stvari doveli su do ozbiljne degradacije struke. Ipak, najviše su za takvo stanje krivi sami novinari. Postali su prepisivači priopćenja koji uopće ne razmišljaju kritički i ne razvijaju se kako bi trebali pa im je lakše ići linijom manjeg otpora i na kraju mjeseca dobiti sigurnu plaću umjesto da mijenjaju svijet, što bi kao novinari trebali.

Novinarstvo kao struka je u ozbiljnim problemima, a možda se to najbolje vidi u sportskim rubrikama. Novinari se boje svojih sjena, napadaju ih klubovi, igrači, navijači na ulicama… Strukovne organizacije brane svoje kolege nemuštim priopćenjima, ali nikada nitko, od medijskih kuća do države, nije napravio ništa da se novinare zaista i zaštiti. Rezultat toga je ovo što imamo danas. Mediji gube na vjerodostojnosti, sve se manje mladih odlučuje na ovaj nekada častan poziv, a to je put koji sigurno vodi u propast.
Upalimo svjetlo dok nije prekasno, sloboda novinarstvu temelj je bolje budućnosti.

Luka Poropat

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.