Libar

Hrvatska je sportski u zapećku svijeta, a rješenje je jednostavno…

Nedavno održana utrka Svjetskog prvenstva u reliju u tri hrvatske županije i netom završeni Europski bacački kup u Splitu koji se održavao na Parku mladeži i u antičkoj Saloni podsjetili su nas na bolnu činjenicu da vrhunski sport u Hrvatskoj možemo gledati vrlo rijetko, gotovo nikada.
Svjetski skijaški kup na Sljemenu, Svjetski gimnastički kup u Osijeku i sada Svjetsko prvenstvo u reliju jedine su svijetle točke sportske ponude u Lijepoj našoj. I upravo su one pokazatelj da se može ako se zaista i želi. Svima je jasno da Hrvatska nikada ne bi bila domaćin utrka Svjetskog kupa u skijanju da nije bilo obitelji Kostelić. Ipak, svojevremeno su uloženi veliki napori da bismo Janicu i Ivicu gledali na Sljemenu, a besprijekorna organizacija dovela je do toga da i danas, godinama nakon njihovog umirovljenja Zagreb ugošćava utrku. Iz godine u godinu se dovodi opravdanost utrke u pitanje, s obzirom da do pojave Filipa Zubčića dugo nismo imali skijaša u svjetskom vrhu, tu je zatim i financijski aspekt i troškovi organizacije, ali nekako sam siguran da je korist od same utrke daleko veća nego njeni troškovi. Da, nitko kod nas ne dođe skijati iz inozemstva, ali slika koja ide u stotinu zemalja svijeta zasigurno privuče pokojeg turista da dođe u Zagreb, a potom i u još neke dijelove Hrvatske.
No, da ne opisujemo svako natjecanje, probajmo detektirati zašto je tome tako. Zbog čega Hrvatska nikada nije domaćin ničega?
Hrvatska nikada nije domaćin ničega jer jednostavno nema potrebnu infrastrukturu. Stadioni su nam u sramotno lošem stanju, dvorane, iako nove, već naveliko izgledaju kao ruglo, a kada se sjetimo koliko su njihove izgradnje koštale, možda je bolje da ništa ne organiziramo da nekome ne bi palo na pamet da gradi neku novu megalomansku dvoranu u Hrvatskoj ili više puta obnavlja istu.
Činjenica je također i da hrvatski sport počiva na entuzijastima. Najbolji rezultati hrvatskih sportaša plod su entuzijazma fanatika, a nikako sustava. Pa se ta situacija preslikava i na domaćinstva sportskih manifestacija. Fanatici uzmu stvar u svoje ruke, dovedu veliko natjecanja u Hrvatsku (najnoviji primjer WRC), a plodove toga na kraju ubiru političari koji se dođu slikati i govore da su od prvog trena podržavali cijeli projekt i da će slika koja će otići u domove sportskih zaljubljenika diljem svijeta biti sjajna reklama Hrvatskoj, njenim ljudima i njenoj gostoljubivosti.
Po tko zna koji puta ću se, samo u kolumnama na portalu Libar, osvrnuti na taj prokleti nedostatak sustava i strategije sporta. Kada bismo imali takav dokument siguran sam da bi nas i najveće svjetske manifestacije puno manje zaobilazile. Finala europskih kupova i superkupova u nogometu u posljednjim su godinama igrana u Skopju, Tallinnu, Tirani, Tbilisiju… Hrvatske nema na mapi. A za to netko mora biti kriv.
Ako postoji volja, postoji i način. To je dokazano bezbroj puta, a dokaze toga mogli smo gledati u posljednjih nekoliko tjedana na televiziji. Jedno veliko i jedno malo manje natjecanje došli su u Hrvatsku. Netko je u svijetu možda po prvi puta čuo za Lijepu našu jer je jedan od najboljih relijaša svijeta pobijedio na utrci i izazvao prometnu nesreću u centru Zagreba. Na svu sreću, bez težih posljedica. Pa iako to nije možda najbolji način da se za Hrvatsku čuje, čak je i loša reklama bolja od nikakve.
Pa da o tome svi malo razmislimo? Jer, osim što ostajemo zakinuti za vrhunske sportske događaje koje možemo gledati samo na televiziji, ostajemo zakinuti i za silne milijune koje ta natjecanja nose…

Luka Poropat

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.