Libar

(Ne)pismenost naša današnja

Pismenost se, prema Hrvatskome jezičnom portalu, definira kao poznavanje slova, vještine čitanja i pisanja te kao vještina stvaranja tekstova, vještina pravilnoga i smislenoga pisanja. Druga definicija odgovara onomu što uglavnom imamo na umu kada kažemo da je netko „pismen“ ili „nepismen“. Sudeći prema tome koliko je uvredljivo reći nekomu da je nepismen, svi ćemo se lako složiti s tim da je pismenost važna, no koliko se uistinu trudimo to osvijestiti i koliko je uopće „moderno“ posegnuti za rječnikom ili za gramatikom?

Kao profesorici hrvatskoga jezika i književnosti, pismenost mi je iznimno važna i za razumijevanje poruke koju mi netko želi prenijeti, ali i za vjerodostojnost iste. Vrlo mi je teško nekoga shvatiti ozbiljno ako je njegov tekst zasićen pogreškama, neovisno o kvaliteti samoga sadržaja.  Sve su to razlozi koji su me potaknuli na to da se na svakome nastavnom satu potrudim pobuditi u svojim učenicima osjećaj o važnosti njegovanja ispravnoga govorenja i pisanja, a tek onda razvijati i njegovati njihove jezične kompetencije. No, koliko nam mediji u tome pomažu i kako dobiti u bitci u kojoj je vrijeme tako neravnopravno raspoređeno?

Učenike, u najboljemu slučaju, aktivno poučavamo četiri godine. Jasno je da od početka pa do kraja života svakodnevno upijaju razne medijske sadržaje, a da je nastava Hrvatskoga jezika samo jedna kratka stanica na tome putu spoznaje.  U te četiri godine štošta stignu naučiti, pa čak i steći naviku primjene usvojenih znanja, ali s vremenom, ne opredijele li se za ovu struku, njihove kompetencije stagniraju i jedina „spužva spoznaje“ postaje šareni svijet medija. Poražavajuće je koliko se pogrešaka svakodnevno potkrada na svim razinama u svim medijima. Previše je nemara i neznanja prodrlo do svih sadržaja kojima smo svakodnevno okruženi. Ne znam odakle početi – pogreške u velikome i malome slovu (pri pisanju naziva županije na vrlo popularnome televizijskom programu tijekom emisije koja je pratila rezultate lokalnih izbora), nepravilan položaj zanaglasnica na gotovo svim titlovima, pogreške u pisanju glasova č, ć, dž, đ te glasovnih skupova ije i je, pogreške u sklonidbi imena i prezimena stranoga podrijetla… a o pravogovoru i naglascima ne treba ni govoriti!

Čini se da je već dugo jezik u drugome planu, što potvrđuje i činjenica da su lektori prvi kojima u kriznim vremenima udijele otkaz. Zašto se najlakše odreći onoga od čega sve polazi? Od kada je ono što se govori važnije od načina na koji se govori, od jasnoće i pravilnosti izraza?!

Svi mi upijamo svijet oko sebe, pjevušimo slogan iritantne reklame jer je tako pamtljiv i banalan, a dopire iz pozadine. Na isti taj način, ako se svakodnevno ne trudimo, s vremenom počnemo upijati i pogreške, a mediji su, nažalost, tako loš i nepouzdan uzor. Što možemo učiniti da to popravimo? Smatram da je najvažniji ishod nastave uopće onaj da učenike naučimo da kritički promišljaju i provjeravaju sve što do njih dolazi, čak i ako im se čini da bi izvor trebao biti vjerodostojan. Kada shvate da ništa ne trebaju uzimati kao točno samo zato što je u medijima, da i oni koji bi trebali biti autoriteti nekada griješe svjesno ili nesvjesno, ključ spoznaje zasluženo će nakon godina školovanja uzeti u one najpouzdanije, svoje ruke. Naravno, preduvjet takva zdravog rasta jest razvoj kompetencija u zdravoj okolini koja potiče rast, uzajamnost i ravnopravnost, a u kojoj nastavnik nije nedodirljiv autoritet, već pouzdan prijatelj i suputnik.

Stela Alfirević

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.