Libar

Dirigentica s ljuljačke

Kaže Arsen … “da mi nije moje dice“…

Za Arsena se ne može reći: poznavao sam ga, pratio sam ili pratim njegov rad … jer kada je On u pitanju, svi smo samo na površini mora. Ili oceana!

Svi smo mi na dječjim igračkama, koje su simbolika života. Malo si gore, malo dolje. Na jednoj dječjoj spravi čak ne možemo uspostaviti ravnotežu.

Dakle, vječno smo i na splavi rijeke, mada ne znam koliko je Arsen pisao o rijekama. Ili oceanima. Jednom sam ga davno slušao i gledao u Zemunu, na Savi, naravno i Gabi je bila na toj splavi.

Iako sam pomalo „štufan“ glazbe, te pokušavam dići ili fermati ruke i od klavira, nešto me i dalje vuče u kantun sobe ili sudbe, s pogledom na more.

Moja je kćer naslijedila, ajmo reć ćaćin “talent“, mada joj ne želim ništa nametati, pogotovo ne ovo čime se honorarno bavim, a što je također postala samo igra … Tu sam igru doživljavao preozbiljno, sve dok nisam postao rezervni igrač.

Danas smo, nakon druženja i igara s kćerinim prijateljicama i prijateljima vršnjacima ostali sami na ljuljačci. Ovaj puta sam obraćao pažnju na njen ritam. Naime, ja sam pjevao, a Adela se ljuljala u ritmu pjesme. Kako mi je jedinica mijenjala „metronom“ ljuljanja, tako sam ja pjevao brže ili sporije. Shvatila je da se ne radi samo o običnom ljuljanju, već o njenom „dirigiranju“. Odmah sam primijetio da joj se takav način dječje igre jako sviđa. Prošli smo nekoliko glazbenih žanrova, od šansone do rocka. Nisam još uspio definirati koji joj se najviše sviđa.

Danas sam odlučio ne fermati ruke, kada je glazba u pitanju.

Jednim dijelom je presudilo i javljanje Tomislava Bralića, te snimanje mog glazbenog uradka.

Naposljetku, sve će ostati nakon nas, našoj djeci, a kad nas izda glas, pjevat ćemo šoto voće.

I djeca, tada ljudi, ljuljat će se i dirigirati, lagano.

Davor Juraga

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.