Libar

Bruce Springsteen: rock s mirisom njujorških ulica i alabamskih rijeka

Bruce Springsteen jedan je od najpoznatijih rock-figura osamdesetih. Riječ je o pjevaču, glazbeniku i tekstopiscu koji je s radom počeo davne 1972., u malom studiju u New Yorku, a do danas je osvojio dvadeset Grammyja, dva Zlatna globusa i Oscara za najbolju originalnu pjesmu, „Streets of Philadelphia“. 11 njegovih albuma bilo je broj 1, među njima i kultni „The River“, a u povijesti glazbe više takvih albuma od njega imali su samo Beatlesi i Jay-Z. Ono po čemu je poznat jesu njegovi trosatni energični koncerti, autentičan nostalgičan zvuk i, ponajviše, teme iz života američke radničke klase, zbog čega su ga prozvali „rock and roll pjesnikom“, a on je sam na dodjeli Predsjedničke medalje slobode rekao da većinu svojeg glazbenog života provodi mjereći udaljenost između američkog sna i američke realnosti. Još ga zovu i The Boss, a da je taj nadimak i više nego zaslužio, uvjerila sam se i ja, zahvaljujući svojem ocu.

U početku nisam voljela Springsteena. Uz njega sam vezivala epitete „depresivan“ i „nostalgičan“, svakako nisam smatrala da bih se uz njegove pjesme ikad mogla opustiti. Tek sam kasnije, minuciozno se posvetivši njegovim remek-djelima, shvatila da u njegovoj glazbi nema apsolutno ničeg depresivnog, samo springstinovski sjetnog, ali ta je sjeta topla, utješna, daje utočište i inspiraciju. Springsteenove su pjesme višeslojne. Ono što je neodoljivo kod njega jest ta težnja pravog umjetnika da dodirujući sudbine malih ljudi cilja na nešto više, nudi nam bijeg od stvarnosti, dodir uzvišenog, baš poput Fitzgeralda i njegova „Velikog Gatsbyja“, a opet utjehu i mogućnost da se uživimo u tuđe živote. Iako je iz New Jerseyja, ili baš zbog toga, on jednako dobro razumije i seoski i gradski život. Upoznajući njegov opus, proživljavate stotinu različitih života običnih ljudi koji pričaju svoju glazbenu, nekad zabavnu, nekad melankoličnu priču (moje su omiljene priče „Hungry heart“ i „The River“), ali zapravo i promatrate evoluciju samog izvođača: od simpatičnog, veselog, punokrvnog, ali inteligentnog i samozatajnog mladića osamdesetih, preko mladog, buntovnog čovjeka koji je snažno svjestan svega oko sebe („Tramps like us, baby we were born to run“) do ozbiljnog, zrelog čovjeka koji u svoje pjesme uspješno uključuje i svoju religiju i nasljeđe, a sada umjesto društvene kritike britkost pjesmama daje njegov iskusan glas, poput prošlogodišnjeg albuma „Letter to you“. Kad smo već kod njegova glasa, on je u svakoj pjesmi potpuno drugačiji i s obzirom na atmosferu može poprimiti duboke tonove američkog zapada ili hrapave, urbane, buntovne tonove, mijenjajući pritom i naglaske.

Socijalne pjesme ipak nisu jedine u njegovu opusu, dapače, ima i totalno veselih pjesama, za otpustiti kočnice, poput Crush on you ili legendarne Glory days, ljubavnih poput Drive all night, onih koje obrađuju teme koje su bile aktualne tada, poput čitavog albuma Rising, koji je napisan nakon terorističkog napada 11. 9. 2001., a koji je duboko ostavio trag na Springsteenu. Njegove teme nisu depresivne, u to će se uvjeriti onaj tko samo pogleda video za „Dancing in the dark“, u kojem se na pijedestal uzdiže Bruceov jedinstven, neumoran, energičan način plesanja i intiman odnos s publikom. (Za obožavatelje „Prijatelja“, u spotu se pojavljuje Courteney Cox.) Kažu da se nitko nikad nije tako zabavljao svirajući zajedno kao Bruce i E Street Band, koji nam u pjesmama nude i country, i jazz, i čisti rock i čisti pop. To se osobito dobro vidi na velikom koncertu u Hyde parku, u Londonu 2010. godine. Njegova glazba nije komercijalizirano propagiranje američkog načina života i ponosa, za što su često optuživali album „Born in the U.S.A“, koji je imao i veliki politički utjecaj s obzirom na to da je progovarao i o Vijetnamskom ratu, niti je riječ o klišej kritici tog istog američkog društva. Čovjek koji je godinu dana pet puta tjedno na Broadwayu igrao vlastitu monodramu, u kojoj se ispovijedao njujorškoj i svjetskoj publici, pjevao i svirao gitaru, klavir, usnu harmoniku i, pritom tako sam, na golim kazališnim daskama, sa svojih sedamdeset godina, bez bilo kakve glazbene potpore, izgledao bolje nego ikad – ne može biti komercijalan.

Bruce više nije mlad kao prije, ali njegova je glazba uvijek tu: emotivna, inspirativna poput „Waitin’ on a sunny day“, strastvena poput „I’m on fire“. U njegovim se pjesmama, u zvuku saksofona, usne harmonike i gitare, a iznad svega u njegovu glasu, osjeća miris Amerike – ne ove današnje, već one stare – osjeća se miris alabamskih rijeka, missourijskih farmi i ulica New Yorka prije neonskih reklama. Utonite i vi u jedan drugi svijet i usudite se poći s „bossom“ rock-glazbe.

Petra Koceić-Bilan

1 komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.