Libar

Prehrana u srednjovjekovnom Splitu

Prehrana, iako važan dio društvene svakodnevice, kako sada tako i u prijašnjim razdobljima ljudske prošlosti, zapostavljena je u hrvatskim historiografskim istraživanjima. Razlog slaboj istraženosti prehrane srednjovjekovnog društva je mali broj sačuvanih izvora koji govore o kulturi prehrane. Ipak, određeni izvori postoje i odnose se na komunalne statute koji su regulirali pojedinosti opskrbe grada hranom te inventari i oporuke koji navode uporabne predmete koji su se koristili prilikom konzumacije hrane.

U srednjem vijeku postojalo je uvjerenje da su određene namirnice predodređene za određene društvene slojeve. Primjerice, krilate životinje smatrale su se plemenitima pa su perad i divljač bile omiljena hrana plemstva, dok su svinja koja ruje po blatu i gomolj mrkve koji raste pod zemljom smatrani prikladnima za neugledne pučane. Doživljaj hrane kao statusnog simbola nije se odnosio samo na kvalitetu već i na kvantitetu. Tako su se društvene elite svakodnevno prežderavale ogromnim količinama hrane, dok su široke pučanske mase praktički gladovale i imale neredovitu i neuravnoteženu prehranu. Dokumenti koji opisuju ishranu švedskog kralja Erika iz 16. stoljeća pokazuju da se na njegovom dvoru u prosjeku konzumiralo 6500 kalorija dnevno, što je dvostruko više od uobičajenih dnevnih potreba. S obzirom na različitu percepciju hrane u srednjem vijeku postojala je i različita percepcija pretilosti u odnosu na današnju. Pretili ljudi smatrani su zdravima i jakima, a mršavi nejakima, sklonima oboljenjima, a to je posebno bio problem sitnijih žena koje su zbog svoje slabe tjelesne konstitucije bile smatrane lošim radnicama, nerotkinjama i nesposobnima za obavljanje bračnih dužnosti.

U Splitskom statutu najviše odredaba vezanih uz prehranu tiče se žita i žitarica, iz čega zaključujemo da su one bile temelj prehrane srednjovjekovnog čovjeka. Spominje se pšenica, ječam i proso, što znači da su se od tih žitarica spremale razne kaše koje su se svakodnevno posluživale na stolovima pučanskih obitelji. U bogatijim kućama žitarice su se obično mljele u brašno, što je bilo dosta skupo jer je trebalo odnijeti žitarice do mlina, platiti mlinaru mljevenje žitarica, a kasnije od brašna ispeći kruh te pritom nabaviti kvasac. U srednjovjekovnom Splitu mlinice su se nalazile u Solinu na rijeci Jadro. Dakle, kruh je u srednjem vijeku bio luksuz koji si nije mogao svatko priuštiti, a čak je i suhi kruh bio poželjna hrana u usporedbi s neukusnim i manje vrijednim žitaricama.

Uz žitarice se svakodnevno konzumiralo voće i povrće koje se uzgajalo u distriktualnim selima, ali vrtovima unutar grada. Uvijek je bilo grožđa jer je vinova loza bila najrasprostranjenija poljoprivredna kultura, a svaki je težak sadio i masline pa je u kućama bilo dovoljno ulja, kako za rasvjetu, tako i za pripremanje hrane. Vjerojatno je bilo i drugog mediteranskog voća i povrća: naranči, jabuka, smokava, šljiva, blitve, kupusa, salate. Marko Marulić u svojim zapisima s kraja 15. i početka 16. stoljeća spominje sljedeće namirnice: smokve krivice i zamorščice, jabuke, dunje, slatke bademe, orahe, kruške, lješnjake, kestene i šipke. Ističe trpki i slatki sok višanja i trešanja te kratko trajanje bresaka za koje kaže da brzo gnjiju. Takve su se poslastice sigurno svakodnevno nalazile na stolu Marulićevih i drugih splitskih patricijskih obitelji, no o takvoj uravnoteženoj prehrani pučani su mogli samo sanjati.

Na temelju Splitskog statuta zaključujemo da se konzumirala i riba te da je opskrba grada ribom bila dobra. Ona je najčešće bila na meniju ribara koji je nisu morali kupovati. Splitski statut navodi cijene salpa, šnjura, tunjevine, skuša i druge ribe. Riba se ipak najčešće konzumirala vrijeme crkvenog posta, barem što se plemića tiče jer pučani ionako nisu svakodnevno jeli meso pa nije bilo potrebe za njegovim nadomještanjem ribom. Zapravo riba za pučanske obitelji uopće nije bila isplativa jer je teško zaustavljala glad u usporedbi s ugljikohidratima i kašama od žitarica koje, iako neukusne, zaustavljale su glad.

San svakog gladnog čovjeka u srednjem vijeku bilo je meso. Prodaju i cijene mesa regulirale su komune, najčešće statutarnim odredbama, a meso se moglo prodavati isključivo u komunalnoj mesnici po vagama koje su bile izbaždarene po komunalnim mjerama. Plemići i građanstvo najčešće su konzumirali perad i divljač dok su hranu pučana činile svinjetina, govedina i junetina te uglavnom slabiji komadi (konzervirano meso, usoljeno meso ili iznutrice). Međutim, i to je bila rijetkost koja se nalazila na stolovima pučana samo u doba gradskih ili vjerskih svečanosti. Druge namirnice životinjskog podrijetla (sir, maslac, jaja, mlijeko) svakodnevno su konzumirali samo pripadnici društvenih elita.

Kombinacije namirnica ili sljedovi hrane posluživali su se samo u iznimnim i svečanim prilikama. O tome svjedoče zabilješke u dnevniku splitske bratovštine Gospe od Poljuda iz 1566. godine. One donose troškove za nabavu hrane koja se posluživala na svečanom ručku bratima jednom godišnje. Prema tim zapisima bratimi su se na dan svoga sveca zaštitnika gostili kruhom, govedinom, tripicama, sirom, jajima, verzotom, salatom, peršinom, crvenom rikulom, maslinama, jabukama, višnjom maraskom i vinom.

Srednji vijek je bio razdoblje u kojem se izrazito cijenila pitka voda jer je do nje bilo teško doći. Jedino je Dubrovnik u to doba imao suvremeni vodovod, dok su se ostali gradovi koristili bunarima ili češće, vinom. Vino su u srednjem vijeku pili svi društveni slojevi i to nije bila namirnica koja reprezentira društveni status. S obzirom na važnost vina, točenje i prodaja vina u krčmama bila je pod nadzorom komuna. Ona je statutarnim odredbama jamčila ispravne mjere, branila je vodnjenje vina, čak i pravljenje pjene prilikom točenja vina u vrčeve. Domaći su vinogradi davali dovoljno grožđa, odnosno vina pa je uvoz stranog vina u gradove istočnog Jadrana bio strogo zabranjen. Prema nekim procjenama (iako je njihova točnost upitna) smatra se da su Dubrovčani dnevno pili od 1.5-2 litre vina. Pretjerano svakodnevno ispijanje vina opravdavalo se žeđu, posebice nakon prehrane usoljenim mesom, ali se također opravdavalo i potrebom da se upotpuni kalorijski unos hrane koji je, pogotovo kod pučana, bio zaista mali.

Nikolina Jakšić

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.