Davor Juraga
U ovozemaljskome životu, svi smo sluge kamena. A ne kamen nama. To trebamo shvatiti dok je vrijeme …
Po njemu hodamo (pre)rijetko bosi, njime stvaramo svoj dom … i nikada ga ne bacamo putem kojim ne bismo smjeli.
Moj se pokojni otac Murterin, 1937-e rodio u šibenskoj bolnici. Kao djetetu to mi nije bila neka „enigma“, djelovalo mi je prirodno. Međutim, kasnije sam spoznao da neke činjenice moram istražiti, dok još postoje suvremenici tog vremena. U protivnome, sve će pasti u zaborav. Otok Murter nekada nije imao most, plovilo se ili veslalo do Šibenika. I tada sam otkrio nešto, što je možda scenarij za dokumentarni film.
U Šibeniku je živjela jedna Murterka, koja je u svoj skroman stan primala predrodilje iz Murtera. Ona bi ih smjestila, brinula se o njima, te bi zajedno čekale porod. Plaćalo se tada sve, kao i svugdje u Dalmaciji, maslinovim uljem. Navedeno zasigurno nije nikakav presedan, ali vrijedi ga znati, prepoznati, oteti zaboravu.
Dakle, moj se otac Murterin, rodio u Šibeniku. Nakon te spoznaje sam dodatno zavolio taj grad, njegov kamen i stare masline, koje su više okružene kamenjem, nego zemljom.
Zavolio i “… usamljene kuće u bezimenim uvalama srednje Dalmacije, nedovršene kule, zid koji pregrađuje poluotok …“
Skladba Šibenski kamen omaž je mojoj obitelji. Majci, ocu i kćeri.
Sagradio sam jednu kućicu od kamena iz suhozida. Pitaju me zašto? Odgovaram: omaž.
Dvije su duše ostale; putevima dati znamen, čvrsto stati na šibenski kamen.
Ostaje i lirsko pitanje „Bi li mogla ovdje zauvijek ostati, dok gledam kuće?“ (Arsen Dedić)
Ivana Marelja
Antonio Šulenta
Napiši komentar