Libar

Stoljeće tolerancije i porasta agresivnosti kod djece i adolescenata

Stoljeće u kojemu živimo i koje je donijelo na svijet današnju djecu i adolescente slavi toleranciju kao jednu od najuzvišenijih vrednota, a ona to sama po sebi i jest. U prošlosti je bilo mnogo otvorene diskriminacije temeljene na raznim osnovama, dok je u današnje vrijeme, nasreću, nedopustivo istupiti u javnost iznoseći diskriminirajuće stavove. No, je li zato diskriminacija iskorijenjena ili samo pritajena, a time još i opasnija po žrtvu?

Važno je, za početak, da žrtva može biti bilo tko, na bilo kojoj osnovi, što automatski sve ljude čini ranjivima i jednakima, dijeleći ih pritom samo na zlostavljače i na žrtve. Upravo je zato važno osvijestiti različitost kao prednost i ljepotu, a ne kao okidač za mučenje – izbor se svodi na zajedništvo u dobromu ili izdvojenost u lošemu. Izbor bi trebao biti jednostavan, no ponekad je potrebna roditeljska ili nastavnikova „intervencija“ – svi smo odgovorni.

Mediji u ovome slučaju igraju vrlo važnu i, ovaj put, plemenitu ulogu. Modeli za donje rublje više ne moraju imati savršeno zategnuto tijelo, izgladnjivati se ni skrivati bore i ožiljke. Svatko ima pravo voljeti koga želi i o tome otvoreno govoriti. Majke ne moraju uvijek biti sretne i „samo“ majke ni dojiti djecu ako im to šteti. Ljudi različitih boja kože, nacionalnosti i vjerskih opredjeljenja u suvremenim filmovima sjede zajedno za stolom i međusobno se štite od ponekad zlonamjernih „svojih“.

Ipak, čini se kako današnja djeca nisu „cijepljena“ protiv mržnje jer su odmalena izloženija ljepoti različitosti, nego upravo suprotno – kao da ih sva ta sloboda i otvorenost sputavaju i pobuđuju u njima agresivna ponašanja. Možda je zakazao kućni odgoj, a možda je uistinu problem u prevelikoj izloženosti ekranima i „robotizaciji“ cijeloga niza novijih naraštaja. Roditelji su često primorani raditi po cijele dane i iscrpljeni teškom financijskom situacijom, a škola se često usmjerava na nastavne sadržaje, nažalost, više nego na odgoj. Djeca se nalaze pod pritiskom i nemaju s kim razgovarati, a nekada nisu ni svjesna potrebe za razgovorom i iscjeljujuće snage koju on pruža.

Vrlo se često zaboravlja uloga razrednika i sata razredne zajednice koji nudi bezbroj mogućnosti za međusobno upoznavanje, razgovor i, naposljetku, širenje tolerancije. Tolerancija se, neovisno o atmosferi u domu učenika, uči od najranije dobi. Djeca ne poznaju granice i vole razlike, no to je potrebno njegovati. Još od prvoga razreda osnovne škole tolerancija se može postupno usvajati izvođenjem raznih vježbi prilagođenih dobi učenika. Za najmlađe predlažem vježbu „Vidimo li isto?“ za vrijeme koje učenici promatraju dvosmislene slike (princeza/žaba, zec/patka) i zaključuju kako se različiti pogledi nužno ne isključuju. Prigodna je i vježba prilikom koje učenici izrađuju osobne naočale u koje upisuju što sve utječe na njihovo viđenje drugih učenika. Srednjoškolci  mogu predlagati ili izvlačiti teme za razrednu debatu te tako naučiti slušati i uvažavati tuđa mišljenja, ali i otkriti prednosti izlaska iz vlastitih, ponekad ograničavajućih okvira. Tolerancija je, rekla bih, od onih vrlina do kojih treba dorasti. Nesretne i nesamoostvarene osobe prve su koje „bacaju kamen“ i osuđuju tuđu sreću, same svoji tamničari. Preduvjet osobnoga napretka jest zdrava okolina koja potiče ne samo na prihvaćanje različitosti već i na uočavanje prednosti i ljepote supostojanja. Nastavnikov poziv podrazumijeva spremnost na potporu i prilagođavanje različitim tipovima osobnosti učenika, on je prvi koji ne smije osuđivati, nego treba tragati za kompromisom i rješenjem koje uključuje dobrobit svih, a to je vrlo odgovorna uloga koja ga čini sposobnim promijeniti svijet.

Stela Alfirević

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.