Libar

Velika priča iz našeg malog Mista

Svako naše malo smišno misto jema svoje stvari
Jema porte, jema pjace, jema kale i šporke kantune..

Nogomet je nepredvidljiva i prokleto zanimljiva igra koja ponekad ponudi fantastične priče. Baš poput ove o Neretvancu iz Opuzena,uvjerljivo najmlađoj ekipi dalmatinskog trećeligaškog nadmetanja. Ekipi kojoj su mnogi prošlog ljeta predviđali grčevitu borbu za o(p)stanak, ako ne i glavnog favorita za ispadanje u županijski rang natjecanja. A Opuzenci su onda u sljedećih desetak mjeseci baš na krilima te svoje mladosti ispisali najljepše stranice svoje povijesti. I najbolju čestitku uoči proslave 90 godina Kluba.

Svako ovo naše malo smišno misto jema svoje brige

Malo je reći da je sezona bila neobična, pandemija je ispraznila tribine, a klubovi živjeli u strahu od testova, no bila je ovo i sezona potvrde da vizija i stručan rad mogu iznjedriti prave stvari. Godine predanog rada u Opuzenu i vizija ključnih ljudi opuzenskog kluba došle su na naplatu kroz duplu krunu, jer osim osvojenog naslova prvaka 3.HNL jug, osvojena je i ona pobjednika županijskog kupa. Mnogi će neutralni promatrači reći da su rezultati i igre Neretvanca i njegove mladosti jedna od najljepših sportskih priča Dalmacije ove godine. Ekipa sa 20 igrača mlađih od 20 godina u rosteru sa 25 igrača plijenila je svojom igrom, ali i pristupom. A nije bilo lako, samo preko zime klub su napustili vratar Šutalo, koji je otišao u Solin, najbolji igrač jesenskog dijela Domagoj Marušić je  otišao u mostarski Zrinjski. Prema Širokom se zaputio Teo Herceg, a dugogodišnji član udarnih 11 Frano Čolak potpisao je za Posušje, ekipu koja je sada ušla u Premier ligu BiH. Svaki od njih bio je nositelj igre i bitna karika u jesenskom dijelu prvenstva, a Makinja je na proljeće igrala još bolje i učinkovitije. 

Uz domaće vedete kapetane Deaka i Mihaljevića bili su tu Popić i Zonjić, sa bokova su konstantno prodirali Krešić i Džidić, a sredinu su nosili Čepo, Bubalo, Stojčević i Jelavić. Na vrata je stigao fantastični Perić, Makaranin kojeg su u Opuzenu zavolili zbog njegovih obrana, ali i karaktera. Ne treba zaboraviti ni mladog Družijanića ( da i među mladićima ima onih mlađih), ovaj momak je debitirao sa samo 16 godina na velikom derbiju u Metkoviću i svojim obranama osigurao pobjedu protiv najvećeg rivala. A u napadu su ordinirali hitronogi Bačić, Peart i Tutavac uz nezaustavljivog Lukića, napadača koji je u potpunosti dominirao na proljeće, silinom i realizacijom. Sve je to posložio i njima upravljao Goran Proleta, domaći trener koji je u Opuzen donio duplu krunu i u najmanju ruku zaslužio spomenik u svom Opuzenu.

Mediji su već prenijeli priču o samoj završnici prvenstva u kojoj su Opuzenci u posljednjem kolu pobijedivši ekipu Hrvatskog viteza iz Posedarja pretekli susjede iz Ploča na dramatičan način. Bila je to konačna nagrada i znak za otpuštanje emocija svih u klubu, ali i navijača koji su živjeli za ovaj veliki uspjeh. Fešta za pamćenje na opuzenskoj Pjaci i kalama bila je najljepši završetak sezone, ali i uvertira u onu novu kada Misto slavi 90 godina postojanja svog Neretvanca.

A ako se i dogodi da nikoga zlo pogodi
A moj bože, ča se može
Moglo je i svrsit gore!

Tomislav Bjeliš

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.