Libar

Talijanski naslov bez mrlje i životna pobjeda Christiana Eriksena

Završilo je šesnaesto po redu Europsko nogometno prvenstvo. Neki će reći napokon, nekima je kraj stigao prebrzo, ali zastor je na najneobičnije i najčudnije prvenstvo spušten i sada se napokon možemo okrenuti klupskom nogometu ili, ako ste baš pravi zaljubljenik u sport – Olimpijskim igrama. No, prije nego krenemo dalje, posljednji ćemo se puta osvrnuti na netom završeno natjecanje.
11 gradova u 11 država, duga putovanja i izostanak publike definitivno su najveće negativnosti po kojima ćemo pamtiti EURO 2020. Bilo ih je, naravno, još, ali ovo su one koje će vam prve pasti na pamet kada vam za dvadesetak godina netko spomene ovo pandemijsko prvenstvo. A mi ćemo, što se loših stvari tiče, stati na ovome jer baš kao što kaže velika Gabi Novak, pamtimo samo sretne dane.
Pamtit ćemo ga i kao prvi koji nije odigran u godini u kojoj je trebao biti što je zasigurno pridonijelo raspletu u kojem je Italija postala prvak Europe. Bi li to postala lani? Teško je reći, ali jedno je sigurno. Nikakve zamjerke na rasplet nema, Azzuri su apsolutno zasluženo po drugi puta postali prvaci Europe. I upravo oni su prva pozitivna priča ovogodišnjeg natjecanja.
Igrali su najbolji nogomet, netipično talijanski, a u svim utakmicama osim, iznenađujuće Austrije, pokazali su moć. Predvođeni Mancinijem s klupe, iskusnima Bonuccijem i Chielinijem u zadnjoj liniji te najboljim igračem prvenstva Gigijem Donnamrummom osvojili su naslov prvaka Europe nakon 53 godine. Naravno, ne treba zanemariti ni doprinos fantastičnog veznog reda i napada, ali spomenuti trojac ipak je najzaslužniji za titulu.
Pozitivna priča ovog prvenstva je i poraz Engleza u finalu. Neka se ne naljute oni malobrojni koji su za njih navijali, ali uvijek je lijepo kada netko bahat izgubi. Priče o najboljoj Engleskoj u povijesti mogu pričati samo oni koji nogomet nisu gledali, pa… Nikada. Declan Rice, Kalvin Phillips, Jack Grealish, Kyle Walker, Harry Maguire? Ti su momci trebali postati prvaci Europe? Mislim, umalo i jesu, ali to bi baš bio poraz zdravog razuma kada znamo da Steven Gerrard, Fran Lampard, David Beckham, Paul Scholes, Wayne Rooney, Rio Ferdinand, John Terry i brojni drugi nisu došli ni blizu tome. Bahate izjave igrača, suđenje koje je protežiralo Gordog albiona, bahaćenje navijača… Mogli bismo do sutra nabrajati negativne elemente ovogodišnje Engleske. Zaista, svako nas prvenstvo podsjete zašto ih gotovo nitko ne voli kada je reprezentativni nogomet u pitanju.
No, gubitnici neka vode svoju brigu, mi se vraćamo lijepim pričama.
Jednu od najljepših ponovno je ispisao Cristiano Ronaldo. U četiri utakmice zabio je pet puta, postao najbolji strijelac u povijesti Europskih prvenstava i s 36 godina osvojio titulu najboljeg strijela ovogodišnjeg prvenstva. Pamtit ćemo ovo prvenstvo i po njegovom sklanjanju Coca-Cole sa stola za vrijeme press konferencije uz poruku da se pije voda kojom je poslao poruku svima i dokazao zašto je i u 37. godini jedan od najboljih igrača svijeta.
O našoj smo reprezentaciji već pisali pa o njoj nećemo u današnjem tekstu, a za kraj smo ostavili možda i najveću pobjedu. Onu Christiana Eriksena. Pisali smo nekoliko puta o situaciji iz prvog kola natjecanja po skupinama kada se u jednom trenutku samo srušio na teren. Pa iako više nije zaigrao na prvenstvu, i veliko je pitanje hoće li uopće više igrati nogomet, Eriksen je onu najvažniju bitku, za život, dobio. 29-godišnji Danac dobro se oporavlja i s njim će, čini se, sve biti u redu. A to je, na kraju dana, jedino bitno.
Život se nastavlja dalje, Talijani će se proveseliti par dana, a nakon toga se igrači vraćaju svojim svakodnevnim obvezama u klubovima. A novo nas Europsko nogometno prvenstvo čeka za tri godine u Njemačkoj, a i o njemu ćete, baš kao i ovogodišnjem, moći čitati na Libru.


Luka Poropat

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.