Libar

Hajdukov debakl u Kazahstanu

Ako se po jutru dan poznaje, onda je i prosječnom gledatelju s imalo iskustva u gledanju utakmica Hajduka prvih nekoliko minuta bilo jasno kako će se ‘Bijeli’ u Kazahstanu loše provesti. A nije to bilo zbog suludo dobre igre domaćina, niti zbog drastično loše igre splitske momčadi. Stvar je, pak, bila u pristupu samoj utakmici, gdje se domaći strateg Jens Gustafsson odlučio od samog početka čekati kraj.

Iako je ova utakmica podsjetila na ono ispadanje od malteške Gzire dvije godine ranije, konteksti koji su joj prethodili posve su drugačiji. Švedski strateg nije kao jedan od njegovih prethodnika podcijenio protivnika i na teren poslao rezervnu momčad, već je Hajduk, izuzev ozlijeđenih Marka Livaje i Stipe Biuka, istrčao u najjačem mogućem sastavu.

Bilo je tu i nekih mini-eksperimenata. Na primjer, Ljubičić i Mlakar zaigrali su kao dvoje centralnih napadača, dok je pozicija ‘desetke’ bila svojevrsno maknuta iz sustava, budući da Filip Krovinović jednostavno nije stigao pokrivati toliku količinu terena sam. Najnovije hajdučko pojačanje bilo je i jedna od najslabijih karika ‘Bijelih’ u ovom susretu; nakon što je zakasnio u blok Jovančiću, domaćini su poveli. Tobolovi su igrači od tada uglavnom lagano prelazili između njega i Vukovića, nakon čega bi bili slobodni uputiti udarac ili proigrati svoje napadače. Nakon totalnog black-outa od tri primljena pogotka u 11 minuta, Sahiti je izborio kazneni udarac za svoju momčad, a istog se prihvatio Krovinović i time obilježio svoju lošu predstavu.

Nije sporno da je najveći krivac za ovakav poraz upravo trener, koji je potpuno pogriješio u pripremi same utakmice, a i odlukama koje su uslijedile tijekom iste.

Gustafsson se na prvu promjenu odlučio tek u 61. minuti,  nakon primljenog pogotka, iako je dojam da mu ni prije momčad nije dobro stajala na terenu. Ne vidim razlog zašto bi bio zadovoljan s dotadašnjom igrom, osim ako se nije odlučio igrati anti-nogomet. Takvo nešto sigurno ne bi trebao javno priznati.

Ako je već bio nezadovoljan, onda je ta izmjena u krajnju ruku bila bizarna. Umjesto Ljubičića, švedski je strateg uveo Eleza i time prilagodio svoj sustav u formaciju 5-4-1. ‘Bijeli’ su u tim trenucima djelovali još zbunjenije, bez ikakvog kompasa, nisu znali tko će preuzeti kojeg igrača. U tom je periodu Tobol utrpao još dva komada, dovodeći Hajduk na borbu za goli život. Gustafsson je potom uveo i Diamantakosa, Dimitrova i Dolčeka, koji nisu bogznašto donijeli u njegovu igru, što se pokazuje i u zadnjih nekoliko utakmica. Zaista je neshvatljivo konstantno uvođenje Diamantakosa pored živog Eduoka, koji bi se svojom snagom i brzinom mogao nositi s fizički nadmoćnijim Kazahstancima. Nigerijac, međutim, kod Gustafssona u službenim utakmicama još nije dobio niti sekunde.

Ono što nakon ovog debakla možda i više zabrinjava je činjenica da je Hajduk u četiri službene utakmice primio čak osam golova, što je značajan pomak na gore u odnosu na prošlu polusezonu i eru Paola Tramezzanija. Napad djeluje kao da ima potencijala, no još nije uigran, dok obrana pušta na sve strane.

Gustafsson je s ovom momčadi stavio sve karte na napad, žrtvujući obranu, što je čista kontradikcija u odnosu na njegovog prethodnika. A vjerujem da bi svi navijači voljno prihvatili premisu da su bitniji sigurni bodovi od atraktivne igre. Ne zazivamo ništa, ali to je ono što je istina. Jer, ovakvi porazi i olako primljeni golovi postaju  manje bolni, a to je veliki problem.

Roko Uvodić

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.