Libar

Hrvatska je ponovno ostvarila čudesne rezultate na Igrama, gdje bi nam bio kraj da znamo što radimo?

Završile su još jedne Olimpijske igre nakon 16 uzbudljivih dana na borilištima. Tokio je, s godinom zakašnjenja, ugostio najbolje sportaše svijeta, a svi ljubitelji sporta uživali su u zanimljivim natjecanjima. Brojni će zagriženi fanovi idućih dana biti depresivni jer je njihovo omiljeno natjecanje već završilo, ali imamo utjehu. Zimske su Igre već za par mjeseci, a sljedeće ljetne za tri godine u Parizu. Toliko se, sigurni smo, možete strpjeti.
Uoči Igara pisali smo najavu za hrvatske sportaše kojima smo predvidjeli između sedam i deset medalja – i pogodili. Naši se predstavnici iz Tokija vraćaju s dvije medalje manje nego prije pet godina iz Rio de Janeira, ali brojka od osam odličja vrlo je dobra i realna, posebno s obzirom na činjenicu da smo na Igre otputovali sa svega 59 sportaša što je najmanji broj na ljetnim Olimpijskim igrama još od prvih na kojima smo nastupali kao samostalna država, 1992. godine u Barceloni.
Ipak, među tim odličjima ima i iznenađenja, a neki od kojih se očekivala medalja do nje nisu stigli. Što nam govori da je ovaj broj odličja mogao biti i veći, ali samim tim i manji, tako da se definitivno nećemo žaliti.
S tri zlata, tri srebra i dvije bronce Hrvatska je nastup u Tokiju završila na vrlo dobro 26. mjesto, a kada bi se gledao broj odličja po glavi stanovniku, tu bismo zauzeli još bolje, osmo mjesto u poretku najboljih.
Prve su medalje osvojene 26. srpnja u taekwondou. Članovi splitskog Marjana, nepresušnog rasadnika talenata i vrhunskih boraca, Matea Jelić i Toni Kanaet osvojili su zlatnu, odnosno brončanu medalju u svojim kategorijama i tako se na najljepši mogući način upisali u povijest hrvatskog sporta. Iznimne uspjehe, da budemo iskreni, mladi su tekvondaši ostvarivali i prije ovih Olimpijskih igara, ali potpuno je jasno da je ovo kruna njihovih karijera.
Iduće slavlje stiglo je 29. srpnja. A tko drugi nego najuspješnija braća u povijesti hrvatskog sporta? Ako nekada nitko nije razočarao u svojim nastupima pod hrvatskom zastavom, to su definitivno Martin i Valent Sinković. Nevjerojatni Sinkovići su pomeli konkurenciju i stigli do svoje druge zlatne medalje, a treće ukupno na Olimpijskim igrama. I onda je, dan nakon njih, na red stigao jedan od najljepših dana u povijesti hrvatskog sporta.
Najprije nas je sve, tijekom noći, oduševio neuništivi Damir Martin osvojivši broncu u samcu. Nakon brojnih ozljeda i problema s kojima se suočavao posljednjih godina, Vukovarac sa zagrebačkom adresom osvojio je svoju također treću olimpijsku medalju i potvrdio se kao jedan od najvećih sportaša koje je naša zemlja dala. A da na tome ne stane, pobrinula se naša teniska ‘čarobna četvorka’. Naime, u finalu parova na teniskom turniru međusobnu su igrala dva hrvatska para. Najbolji par svijeta Nikola Mektić i Mate Pavić za nijansu su bili bolji od svojih velikih prijatelja Marina Čilića i Ivana Dodiga. Bio je to dan u kojem smo zaista mogli uživati i u miru gledati jedan teniski meč. Nešto čemu ćemo, nadamo se, ponovno svjedočiti u budućnosti.
Da nije za staro željezo, ponovno nam je dokazao i Tonči Stipanović odjedrivši nevjerojatnih 11 plovova u klasi Laser. Nevjerojatni je Splićanin obranio srebro i osigurao si podebljanje ploče na splitskoj Zapadnoj obali.
Posljednju, ali ne manje vrijednu medalju, osvojio je nevjerojatni Tin Srbić. Mladi je Zagrepčanin osvojio srebro na preči, a bolji od njega bio je samo najbolji gimnastičar svijeta, Japanac Hashimoto.
Fantastičnih osam medalja moglo je biti i zanemariva brojka da neki od naših sportaša nisu ostali nadomak medalje. Nećemo reći da su razočarali. Nisu. Nitko tko je došao na Igre, ne može razočarati. Milijuni sanjaju o plasmanu na najveću sportsku smotru, a samo rijetki to i ostvare.
A najbliže medalji ovog su puta došli Sandra Perković koja je osvojila četvrto mjesto u bacanju diska, zatim Ivan Huklek u hrvanju i Barbara Matić u judu koji su osvojili peto mjesto izgubivši borbe za broncu, a na istom petom mjestu završili su i naši vaterpolisti.
Naviknuti na najveće dosege naših Barakuda, svi smo bili razočarani ispadanjem u četvrtfinalu, ali kada vidimo da su iza nas završile velesile poput Crne Gore ili Italije, dojam petog mjesta dobiva na težini. Da, zaista smo očekivali medalju, ali što je tu je. Pred izbornikom Tucakom je velik posao, trebat će pomladiti reprezentaciju i ostati na kursu osvajanja medalja, ali naša se reprezentacija toliko puta dizala iz mrtvih pa smo uvjereni da će tako biti i ovoga puta.
Odlične nastupe ubilježili su i Ivan Kvesić koji je u karateu osvojio peto mjesto, baš kao i Petar Gorša i Miran Maričić koji su u streljaštvu osvojili peto, odnosno šesto mjesto.
Bilo kako bilo, žal za neosvojenim medaljama ostaje, ali pamtit ćemo samo ove osvojene kao zalog za bolje sutra. Još smo jednom pokazali da iz ničega možemo stvoriti puno, a što bi tek bilo kada bismo imali razvijenu strategiju i zapravo znali što želimo?

Luka Poropat

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.