Libar

Antička Salona

Dio područja današnjeg Solina čine ostaci antičke Salone. Salona je u početku bila obalno uporište i luka ilirskim Delmatima da bi kasnije postala metropolija rimske provincije Dalmacije i njezin glavni grad.

Što je pogodovalo tome da Salona postane glavni grad rimske provincije Dalmacije? Prije svega povoljan geografski smještaj koji je pogodovao cjelokupnom razvoju grada i davao sigurnost stanovništvu, koje se moglo posvetiti poljoprivredi i razvoju gospodarstva. Naime, blizina rijeke Jadro osiguravala je Saloni redovitu opskrbu vodom te omogućavala izdržavanje dugotrajne opsade. Osim toga, na zapadnoj i istočnoj strani grada nalazila su se plodna polja, a razvijeno je bilo i stočarstvo te ribarstvo. Sve to osiguravalo je dovoljnu količinu hrane za potrebe stanovništva. Planine Kozjak i Mosor štitile su grad od prodora oštre kontinentalne klime, ali i napadača s kopna dok je prolaz iz unutrašnjosti prema Saloni dodatno bio štićen tvrđavom Klis.

U historiografiji prevladava mišljenje da je ime Salone u množini (Salonae) odraz toga što je prvobitna Salona bila skup utvrđenih naselja koja nisu činila cjelinu. Točna godina pa ni stoljeće osnutka Salone ne mogu se utvrditi, ali ono što sa sigurnošću znamo je da su ilirska naselja na istočnojadranskoj obali postojala i prije dolaska Grka u 4. stoljeću prije Krista. Arheološki nalazi iz kasnijeg razdoblja, 2. st. pr. Kr., svjedoče o dodirima starosjedilaca s Grcima iz tadašnjih isejskih kolonija Tragurija (Trogir) i Epetija (Stobreč). Upravo je u 2. st. pr. Kr., točnije 119. pr. Kr., rimski vojskovođa Cecilije Metel ondje prezimio s vojskom te se tada i prvi put u literarnim izvorima bilježi ime naselja Salona.

U 1. st. pr. Kr. Rimljani zauzimaju Salonu i šire svoj utjecaj. Stanovništvo Salone u građanskom ratu između Cezara i Pompeja staje na Cezarovu stranu te je njegovom pobjedom grad promaknut na status kolonije i dobiva službeni naziv Colonia Martia Iulia Salona. Nakon toga slijedi širenje grada prema istoku (urbs orientalis) i zapadu (urbs occidentalis). Stara gradska jezgra (Urbs vetus), iz koje je krenulo širenje, opasana zidinama, od kojih se sačuvao istočni dio s monumentalnim gradskim vratima (Porta Caesarea), potječe vjerojatno iz augustovskog doba. U godinama prvih rimskih careva Salona se profilirala kao glavno trgovačko i gospodarsko središte provincije Dalmacije. Puni procvat i širenje doživjela je u 2. i 3. stoljeću, posebice za cara Dioklecijana, koji je gradu dao i počasni naslov Valeria pa se otada naziva Colonia Martia Iulia Valeria Salona Felix.

Što se strukturnog uređenja grada tiče, u sjeverozapadnom dijelu grada bio je smješten amfiteatar, ujedno i jedan od najvećih otkrivenih amfiteatara. Grad je imao i više javnih kupki, odnosno termi. Gradski crkveni centar tvorile su velika gradska bazilika (basilica urbana) s početka 5. st. i Honorijeva bazilika sagrađena krajem 5. i početkom 6. stoljeća. Osim toga, u Saloni su pronađeni i brojni drugi arheološki ostatci značajni za razdoblje ranog kršćanstva, stoga je don Frane Bulić, glavni istraživač povijesti salonitanske crkve, 1894. godine organizirao I. međunarodni kongres za ranokršćansku arheologiju u Splitu i Solinu.

Od sredine 3. stoljeća u Saloni djeluje i jaka kršćanska zajednica, koja potkraj stoljeća ima svog biskupa, koji je početkom 5. stoljeća postao metropolit cijele Dalmacije. Salona je u statusu središta metropolije održavala i pokrajinske crkvene sabore 530. i 533. godine. Do donošenja Milanskog edikta, 313. godine, kojim je kršćanstvo proglašeno religijom ravnopravnom svim ostalim religijama Carstva, provođeni su progoni kršćana. O brojnoj kršćanskoj zajednici govore i kršćanska groblja koja su se razvijala oko grobova mučenika – Manastirine (grob sv. Dujma), Marusinac (mauzolej sv. Anastazija) i Kapljuč (grob svećenika Asterija i četvorice vojnika careve straže). Pored kršćanske religije u Saloni su postojala, uz službenu rimsku religiju, orijentalna vjerovanja, poput kulta Izide i Kibele, a posebno raširen bio je kult maloazijskog božanstva Mitre, čija su svetišta pronađena unutar grada. Godine 392. kršćanstvo je proglašeno službenom religijom Carstva.

U prvoj polovici 7. stoljeća, pod najezdama Avara i Slavena iz unutrašnjosti, Salona propada, a staro stanovništvo se postupno iseljava u Dioklecijanovu palaču. Novo stanovništvo naseljava se izvan ruševina antičkog grada, uz rijeku Jadro, o čemu svjedoče starokršćanska groblja u blizini Kaštel Sućurca, Mravinaca i na Majdanu.

U razdoblju rane hrvatske države područje Salone i njezina okolica također ima važnu ulogu. Tako knez Trpimir polovicom 9. stoljeća izabire Rižinice za sjedište svog dvora. Kraljica Jelena u 10. stoljeću podiže dvije crkve: crkvu sv. Stjepana koja je služila kao grobnica hrvatskih vladara i crkvu svete Marije na Gospinu otoku u kojoj su se krunili hrvatski kraljevi do 70-ih godina 11. stoljeća. Na prostoru Gradine na ostacima ranokršćanske crkve u 11. stoljeću je podignuta crkva sv. Petra i Mojsija (poznata i kao Šuplja crkva), krunidbena crkva kralja Zvonimira.

Sve navedeno svjedoči o kontinuitetu života na prostoru današnjeg Solina i okolice, od starih Ilira, preko Grka i Rimljana pa sve do današnjeg vremena. Arheološki ostatci antičke Salona koja je svojedobno bila kulturno, političko, trgovačko i vojno središte provincije Dalmacije predstavljaju izniman primjerak kulturno-povijesne baštine, koja kao takva treba biti prepoznata i vrednovana, a na nama je da ju očuvamo i zaštitimo i za buduće naraštaje.

Nikolina Jakšić

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.