Libar

Kamo vode usporedbe?

Od kada sam, spletom okolnosti, ušao u glazbeni đir, dobio sam i privilegiju da moj rad ne ocjenjuje samo trenutni poslodavac već i poznavatelji riječi i glazbe. To je zaista privilegija. Nikada nisam uvlačio poslodavce ni u kakva sponzorstva festivala ili slične radnje. Naime, želio sam se samostalno valorizirati na spomenutom području ili tržištu rada. Možda sam za jedno kratko trajanje napravio i dovoljno, ali u to nikada neću biti siguran. Zapravo, u to nitko nikada ne može biti siguran, jer uvijek se može bolje, s nekoliko kombinacija nota (u matematici se to zovu faktorjeli, ali ni taj fakultet nisam završio). Naveo sam ovdje samo malu paralelu glazbe i matematike kojom ću se u ovoj kolumni još malo, diskretno pozabaviti.

Iskreno, godile su mi neke usporedbe koje su same po sebi „letvicu“ preskoka za buduće radove podizale za nekoliko centimetara. Počeo sam prvo uspoređivati samoga sebe. Ta subjektivnost je čak i laka, točnije lakša od percepcije okoline, a pri tome mislim na riječi i glazbu. U ovu kategoriju možemo svrstati i tekst koji je kolumna ili novinski članak, a nikako nisu uglazbljene riječi.

Mišljenje okoline o skladbama danas možete pratiti na društvenim mrežama na različite načine, ponekad i bez niskih udaraca. Niski udarci dolaze samo u realnosti tantijema.  Moj glazbeni stil, a koji jedan moj prijatelj naziva harmonijskim vratolomijama ( što doživljavam kao kompliment) , nema previše poklonika, pa oni koji vide moje ime u potpisu, mogu bez komentara poslušati ili preskočiti… Iako sam se nekada bazirao na tri akorda, vrijeme osamdesetih je davno prošlo i toga sam bivao svjestan. Zato sam često išao na preskok u C frazi.

Međutim, s godinama počinjem s usporedbama samoga sebe. Primjerice, kako sam proslavio četrdeseti rođendan, kako četrdeset i peti… Pedeseti nisam slavio. Kompleksi. U tzv. krizi srednjih godina jednom su me prigodom po bolnici vozili u invalidskim kolicima. Pomislio sam tada : “Pa neki u krizi srednjih godina kupuju motore, a vidi mene.“ Tada su dakle krenule te „ kobne„ usporedbe. Umjesto pet koraka naprijed, napravio bih sedam unazad; kasnije umjesto deset naprijed, trinaest nazad.

Iskreno, ne pomaže mi psihološka literatura, primjerice odlična knjiga Jorgea Bucaya „20 koraka naprijed“. Preporučio bih ju svakome, ali ona ne dopire u moju esenciju, moj stav, u moje pogreške i slabosti. Bila bi floskula napisati to ovdje drugačije. Jer, postao sam ovisnik usporedbi. Iako kažu da su pretpostavke glupe, usporedbe su, svjestan sam, još gluplje. Tim više što naše okruženje postaje okomiti svijet. Ipak priznat ću, jer ne mogu ostati Pale sam na svijetu, sve što sam nekada prihvaćao kao „ zdravo za gotovo „  sada podijelim s dva, pa vjerujem ljudima. U tome prepoznajem svoj polovičan korak naprijed.

Premda su spomenuti rođendani više dječja zabava, jedne sam davne večeri dobio, pa nazovimo to narudžbu. Dućani više nisu radili, pa sam zamolio susjeda par cigareta. Te je noći nastala skladba Sritan rođendan. Danas mi je drago čuti je na radiopostajama, ali podsjeća me na Jorgea Bucaya. A što zaključiti, nego da sam opet završio s usporedbom. Nemojte i vi! Idite u C frazu, s kacigom u glavi.

Davor Juraga

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.