Libar

Domenico Starnone: Scherzetto


Izdavač: Einaudi, 2018.

Kultni napuljski pisac Domenico Starnone, poznat po bolnim i tabu temama koje preispituje u svojim knjigama, 2018. godine piše kratki roman jednostavnog i prostodušnog naziva: Scherzetto, odnosno, Vic. Hrvatski prijevod još nije objavljen (od njegovih djela na hrvatski su prevedene samo „Vezice“˝), ali jednostavni, a opet živi i slikoviti talijanski jezik kojim Starnone piše uistinu bi bio prevoditeljska poslastica i sjajna prilika da se hrvatska čitateljska publika bolje upozna s genijalnim piscem. S obzirom na bliskost tema njegovih knjiga, osobito teme identiteta grada Napulja, s romanima Elene Ferrante, općenito se smatra, iako još uvijek nepotvrđeno, da upravo njegova supruga ili on pišu pod pseudonimom te planetarno popularne spisateljice. Sam roman Scherzetto uistinu sadrži trenutke usporedive s Ferrantičinom „Napuljskom trilogijom“.

U romanu ostarjeli, bolesni i usamljeni ilustrator Daniele Mallarico biva probuđen iz kolotečine svojeg života u Milanu pozivom svoje kćeri Bette, matematičarke s patološki ljubomornim mužem, da dođe u rodni Napulj i za vrijeme njezina i muževa izbivanja čuva svojega unuka Marija, kojega je vidio svega nekoliko puta u životu. Sedamdeset i dva sata koja će provesti sa svojim unukom u kući svojega djetinjstva i svojih predaka od koje je još davno pobjegao, u kući u kojoj se sukobljavaju sjene prošlosti i glas njegova potomka, glas budućnosti, prisilit će ga da revidira svoj život i konačno se suoči sa samim sobom, ali će i dokazati da nam naš odnos prema drugima pomaže otkriti odnos s nama samima. Unatoč obvezi prema unuku, Danielle se, praveći se da se ništa u njegovu životu ne mijenja, egocentrično prihvaća posla ilustriranja knjige za koji je nedavno angažiran kao obrambenog mehanizma protiv godina i bolesti koje polako gase njegove sposobnosti, pa ga dječak iritira i Danielle ga pokušava ignorirati. S vremenom ga, međutim, to malo stvorenje zaintrigira i, pokušavajući proniknuti u način razmišljanja i bit neobično inteligentnog četverogodišnjaka, Danielle preispituje život koji ima iza sebe. Promatrajući Marijevu osobnost koja je tek u izgradnji, kao i sve ono što na nju utječe – pristup i odgoj njegovih roditelja, karakter, trenutak u povijesti , dok on sam na tankom ledu očajnički nastoji zadržati vlastiti identitet koji se godinama trudio stvoriti, Danielle postaje ljubomoran na malenog dječaka. Ranjiv, ogorčen što se polako gubi čovjek za kojeg je vjerovao da jest, Danielle ne može podnijeti Marijevu životnu energiju. Suprotstavljaju se oslabjele, obamrle i već iscrpljene kreativne snage staroga čovjeka sa svježom energijom djeteta koje baš sve te svoje kreativne snage i talente želi ponosno pokazivati i predstavljati svijetu, uvjereno u svoju posebnost – od toga da zna rezati kruh do činjenice da je jednako talentiran crtač kao i djed. S vremenom ljubomora kod Daniellea ustupa mjesto spoznaji da je sav njegov život bio krinka i bijeg od korijena. Uspoređujući riječi „rabbia” (bijes), koja se koristila na ulicama njegova djetinjstva punima kriminala, i „ira” (ljutnja), kojoj su ga naučili u školi, Danielle suprotstavlja svoj izvorni temperamentni napuljski identitet osobi, slici koja je htio postati kako bi pobjegao od sama sebe: talentirani, obrazovani, uglađeni pojedinac drugačiji od svoje okoline, koji zatire svako osjećanje i ponašanje koje ga povezuje s tom tako strašnom i nasilnom okolinom koja ga je vukla dolje i htjela zadržati. Međutim, u kontrastu mladog i starog vidljiv je raspad te slike s vremenom. U starosti su oslabjele snage koje su se cijeli život trudile održati vješto izgrađen štit. Suočavanje s istinom nakon toliko godina teško je prihvatiti. Ironično je što Danielle svoju starost prihvaća tek kada se suoči s činjenicom da poslije njega dolazi njegov nasljednik, koji će možda biti i uspješniji i nadareniji od njega…Baš zato što shvaća da su uspjeh i nadarenost relativni pojmovi koji ovise o percepciji, on se prestaje grčevito držati za njih u svojemu životu. Danielle shvaća da se život sastoji od uvjerenja koja odaberemo jer nam se u tom trenutku čine najprihvatljivijima, ali koja su lako zamjenjiva bilo kojim drugim uvjerenjima. Bio je uvjeren da će se bijegom u lik uspješnog i iznimnog ilustratora zaštititi od užasa i nesigurnosti i tek sada, u starosti, shvaća da je tu masku izmislio on sam, da nikada nije ni postojala. On i Napulj jedna su masa, on i svaki švercer, on i svaki sveučilišni profesor, on i njegov unuk. I ništa nije samo njegovo. Postoji li uopće iznimnost i posebnost? Sve ono što je mogao postati, sve osobe u koje se mogao pretvoriti dio su njega. Iako je u početku Marijeva životna energija u njemu stvarala ogorčenost, sada shvaća da je svačija sudbina jednaka. Mario tek treba odabrati svoju krinku, koju će sazdati od svojega trenutnoga poleta i zanesenosti vlastitim talentom, ali koja će također jednom pasti. Roman obrađuje i brojne druge teme poput odnosa supružnika ili odgoja, ali čitava je poanta pitanje ljudskog identiteta – što ga određuje i što je on uopće?

U trenutcima ljubavi Danielle se šali sa svojim unukom uzvikujući: „Scherzetto!“

Možda scherzetto, vic, nije samo igra između djeda i unuka, naivan i jednostavan poput četverogodišnjeg djeteta. Možda je Danielleeov, ali i svačiji život samo vic, varka koju stvorimo da nasamarimo sebe i druge, čitava priča koju isprepletemo percepcijom, a koja se svodi samo na svoj kraj, poantu koja razotkriva njezinu banalnost i ostavlja nam da joj se samo smijemo.

Petra Koceić-Bilan

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.