Libar

Priča o stvarnim superherojima

Svakog jutra kada ustanemo zdravi iz svojih kreveta nekome trebamo zahvaliti. Vjernik, ovisno o religiji, nekom božanstvu, sreći ako mislite da je ona faktor koji je učinio da ste zdravi i sposobni obavljati svoje svakodnevne zadaće. Možda roditeljima koji su cijeli život brinuli o vama, supružniku koji je uz vas… U svakom slučaju, trebamo biti zahvalni jer imamo nešto što zapravo svi uzimamo zdravo za gotovo. Zdravlje.
Ipak, često nam to zdravlje nije dovoljno pa smo nezahvalni i bunimo se jer nam nikad nije dovoljno novaca, dovoljno zabave, dovoljno sreće ili bilo čega što vam može pasti na pamet. A zapitamo li se ikada kako je onima koje život baš i nije mazio kada je zdravlje u pitanju? Hajde, razmislite… I ne pitamo baš, je li tako?
A vidite, neki od tih ljudi koji nisu imali sreće da se rode potpuno zdravi ili su neku ozljedu zbog koje se danas ne mogu kretati ili obavljati bilo što kao što su mogli prije nje zadobili tijekom života žive  puno ‘ispunjenije’ od većine ‘normalnih’. Oni su sreću i smisao pronašli u sportu, a društvo ih zna kao parasportaše.
Svatko tko se bavio sportom zna kolika su odricanja potrebna da bi se napravio dobar rezultat, da bi čovjek nadmašio samog sebe, o vrhunskim rezultatima u svjetskim okvirima da ne govorimo. E sada to pomnožite sa 100 i dobit ćete količinu truda koju mora uložiti parasportaš da bi stigao do vrha.
Osobama s invaliditetom malo je toga prilagođeno u Hrvatskoj. Nemojmo ići dalje od pristupa zgradama koji nemaju prilaze za osobe u invalidskim kolicima ili, recimo, parkirnih mjesta. Toliko infrastrukturnih zahvata treba napraviti da je zaista teško reći gdje početi. A kada takve, najosnovnije, stvari ne mogu biti riješene, možete li zamisliti kolike probleme imaju oni koji se žele baviti sportom? Niste razmišljali o tome? Pa iskreno, nisam ni ja do početka Paraolimpijskih igara u Tokiju…
Tek sam tada, istražujući naše sportaše koji će tamo nastupiti, shvatio s kakvim se nedaćama svakodnevno susreću. Nedostatak termina za treniranje, katastrofalna infrastruktura, problemi s financiranjem… samo su vrh sante leda. O odnosu dobrog dijela javnosti i ruganjem s kojim se suočavaju pretužno je i govoriti.
Država sudjeluje u troškovima njihovih treninga i putovanja. Ali, sve je to premalo. Koliko je to malo najbolje svjedoči da će jedan od naših najboljih parasportaša, ukoliko ne osvoji medalju u Tokiju, morati odustati od sportske karijere. Jer su pred njega postavljeni takvi uvjeti. A zamislite kako je tek onima koji se sportom bave rekreativno ako je takav odnos prema najboljima koje imamo.
Parasportaši su stvarni superheroji, ljudi koji su odlučili da ništa nije nemoguće napraviti. I to zaista mislim. I kada neki olimpijac na Igrama osvoji 32. mjesto pa se priča o uspjehu, to zaboravite… Ali, kada paraolimpijac osvoji 32. mjesto, e onda zaista govorimo o istinskom uspjehu. Svaki njihov trening, završena utrka ili utakmica, bačen disk… Sve je to jedna velika pobjeda.
U svijetu u kojem svatko traži izgovor, oni su pronašli način. I daju sve od sebe. A mi? Mi i dalje tražimo izlike.
Zato, kada sutra dobijete neki zadatak i pomislite da nema rješenja, sjetite se ljudi koji su usprkos svojim fizičkim hendikepima pronašli snagu, volju i želju da sebe i svoju okolinu naprave boljim mjestom.

Luka Poropat

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.