Libar

London calling: putopis iz Engleske / PRVI DIO

Htjela sam započeti s „U ovo doba pandemije…“, ali neću. Dosta je toga. Naglašavanje očiglednoga trošenje je riječi. Zaboravit ću na to da bi mi za ponovni put u Englesku trebao brzi antigenski test ili iskaznica cijepljenja. Samo ću početi pričati.

25. je lipnja 2019. Sjedam u zrakoplov kompanije EasyJet. U glavi provodim natjecanje za omiljenu frazu: je li to „Fasten your seatbelts”, koja upravo izlazi iz zvučnika, ili „Mind the gap” iz podzemne željeznice? Ili možda „Stay away from the closing doors, please”, također iz podzemne? Bilo kako bilo, europsko kopno na kojem se kao prizori na pozornici izmjenjuju krajobrazi – dalmatinski otoci, alpski planinski lanci, njemačke ravnice, La Manche – nikako ne umiruju moju uzbuđenost tijekom čitavog dvosatnog leta.

Napokon sletjevši na Luton, jednu od četiriju londonskih zračnih luka, dočekao nas je tipični engleski dan – sivi oblaci i težina u zraku. Ne čudi da je pilot pri slijetanju morao koristiti „Low visibility mode”, što mi nije bilo po volji jer imam, odnosno, da budem preciznija, moja majka ima traumu otkad je moj zrakoplov nestao s radara, uhvaćen u zračni džep iznad Atlantskog oceana. No to pripada nekoj drugoj priči. Zanimljivo je da u devet dana koliko sam provela u Londonu zbrojivši svoj prvi i drugi put nijednom nije pala ni jedna jedina kapljica kiše, tog vječitog simbola londonske klime. Kad smo kasnije preuzimali ključ na hotelskoj recepciji, simpatična crna gospođica upitala nas je kakvo je vrijeme u Hrvatskoj. Mi smo joj na to rekli da je ljeto, vrućina do gotovo četrdeset stupnjeva, a ona je rekla: „Ljeto? Mi ne znamo za ljeto ovdje. Ja ga nikad nisam doživjela.“ Nekoliko dana kasnije, penjući se na Shard, najvišu građevinu u gradu, izlazeći iz dizala, pozdravio nas je zaposlenik oduševljen neočekivanim razvedrenjem engleskog neba: „You are so lucky! It’s a beautiful, sunny day!“ Sunce je prosvjetljenje za Londončane.

Došavši podzemnom s aerodroma na kultnu stanicu Waterloo (i kupivši sendviče s jajem i slaninom u „Mark’s and Spencer’su”, mora se naglasiti), bilo je zadovoljstvo ponovno udahnuti miris londonskih ulica. To je neobična kombinacija mirisa uglačanog kamena na velebnim zgradama, namještaja iz viktorijanskog doba, mirisa aristokracije i dostojanstva nekad najvećeg svjetskog imperija, mirisa laka za cipele parlamentaraca postratnog doba, mirisa engleske brze hrane, vlažnosti Temze, mirisa multikulturnih četvrti i crnog piva. Sva osjetila u jednom. Englezi su puno prisniji i topliji od Amerikanaca. U New Yorku ljudi hodaju užurbano, hladno, suzdržano, gledaju samo svoje poslove, dok su Londončani nešto otvoreniji i iza svoje nadaleko poznate finoće i uglađenog ispijanja popodnevnog čaja skrivaju nekakvu zanesenost, iskru koja ih čini simpatičnima i veselima, ali i, upravo obrnuto od uvriježenoga mišljenja, jako naglima. Pogledajte samo engleske navijače i znat ćete da sam u pravu što se tiče posljednjega. Tijekom putovanja upoznala sam neke divne ljude. U vlaku British Railwaysa za Winchester nije bilo mjesta i tijekom cijele sam vožnje stajala na nogama, ali u jednom je trenutku čovjek srednjih godina, koji se očito vraćao s posla kući, ustao i nasmiješeno mi ustupio mjesto. Taj ljubazni ustupak čovjeka premorenog nakon osmosatnog rada bio je fascinantan. Čovjek mi je ispričao kako je uobičajeno da ljudi rade i do 150 kilometara daleko od Londona i putuju vlakom jer je isplativije no osobnim automobilom. Rekao mi je kako u Southamptonu, gdje živi, ima svoj mir, stanovi su u Londonu preskupi i život je previše užurban, a linija koja povezuje ta dva grada omogućuje mu i sjajan posao i miran osobni život. Idući je slučaj bila Saskia, entuzijastična vlasnica našeg bed and breakfast smještaja u Winchesteru. Napravila mi je čaj, voćnu salatu, jaja, sve što sam poželjela. Za doručkom je s nama kod nje sjedio stariji bračni par. Ispričali su nam kako su bili u Hrvatskoj dvaput, jednom u Dubrovniku, drugi put u Splitu. Muškarac je čak rekao da je itekako čuo za Hajduk, koji smatra, barem nekoć, izuzetno kvalitetnim klubom.

S kuferom sada, pak, po dolasku u London, šećem uz Temzu i odlazim u pub po imenu Sherlock Holmes. U idućih pet dana ručak ću jesti samo u pubovima i moram priznati da su po atmosferi i kvaliteti hrane to daleko najbolja mjesta za jelo u Engleskoj. Kada sam prvi put bila u Londonu, nisu me pustili u pub zbog godina. Loš utjecaj za djecu i te gluposti. Sada je situacija nešto drukčija (iao još uvijek ne naručujem Guinnes). Ovdje se odlučujem za „subotnje janjeće kotlete gospođice Hudson”. Sva su jela, zapravo, nazvana prema likovima iz legendarnih romana Sira Arthura Conana Doylea i čitav je pub uređen u tom stilu. Jedino što odskače od te tako engleske slike konobarica je s očitim slavenskim engleskim. To je bio moj prvi susret s migrantskom stvarnošću koja je tako izražena u britanskoj prijestolnici. Bilo kako bilo, saznala sam da famozni jorkširski puding nije puding. Nije ni kolač. Riječ je o komadu šupljeg mlohavog peciva. Neću reći da nije ukusno, ali Britanci su stvarno majstori navlačenja. London je, međutim, samo prva, usputna stanica na koju ću se vratiti koji dan kasnije. Ukrcavam se zato na vlak za Winchester, domaćina Galwayske topološke konferencije na kojoj sudjeluje moj otac.

Winchester je bio prvi glavni grad Engleske i dom je najstarije javne škole u UK-u koja još uvijek koristi svoje originalne zgrade. Hampshireski grad od svega 45 000 stanovnika, ali s fantastično, zavidno uređenim sveučilištem i kampusom okruženim drvoredima i prirodom. Najpoznatiji je po dvome: svojoj gotičkoj katedrali (najdužoj takvoj u čitavoj Europi) i Great Hallu (Velikoj dvorani), u kojoj se nalazi famozni okrugli stol kralja Artura i koja je jedini ostatak winchesterskog dvorca koji je izgradio William Osvajač. U katedrali je pokopana  književnica Jane Austen („Ponos i predrasude”) , a Great Hall kao dom Arturove viteške družine pruža uistinu zanimljiv osjećaj jer nudi presvlačenje u kostime iz doba viteštva i fotografiranje u vrtu kraljice Eleonore. Još je veličanstveniji osjećaj šetnja među vanjskim arkadama katedrale i meditacija u vrtu dekana Garniera, koji je spokojna oaza u zakrilju velebnih zidina i kontrafornog sustava katedrale. Šetajući se u parku uz potok srećemo dva vesela penzionera na klupi s limenkama piva obučena u dresove svojih omiljenih nogometnih klubova. Ne znam zašto, ali raznježili su me pa sam se fotografirala s njima. Sve – mali kolodvor, mnoštvo zelenila i vrtova, šarena vrata na prizemnicama, pubovi s dobrom hranom i osvijetljenim stražnjim dvorištima, skrivena živost u uličicama – odisalo je slatkim provincijskim mirom.

Fotogalerija:

  1. Winchesterska katedrala
  2. Hampshireska priroda
  3. Veseli penzioneri u parku
  4. Winchesterski potok
  5. Učenici winchesterske škole
  6. Lepezasti svod winchesterske katedrale

Idućeg dana dužnost zove na winchesterski kampus – očevo predavanje. Volim pratiti oca na njegovim matematičkim konferencijama. Ne razumijem „t” od topologije, ali volim proučavati psihologiju predavača, njihovu sigurnost, kvalitetu engleskog, govor tijela,… Osim toga, uvijek upoznam zanimljive ljude: Arapina koji se hvata za glavu jer mu kći želi studirati književnost, Irkinju koja je mislila da sam ja predavač, a ne moj otac (navodno je Nikola u irskom jeziku žensko ime), Argentinca Jorgea koji živi u Winchesteru. Jorge mi je u konferencijskoj pauzi rekao da su nekretnine u Winchesteru poprilično skupe s obzirom na to da se Englezi sve više vraćaju životu na selu. Tijekom jedne od tih pauza otvorile su se moje liste za upis u srednju školu. Tada sam na prvo mjesto stavila V. gimnaziju Vladimira Nazora i otac će do danas tvrditi da je matematička konferencija utjecala na to da po povratku kući promijenim izbor u III. gimnaziju Split. Ne drži ta teorija vodu, ali lijepa mi je uspomena kada su mi spomenuti Arapin i Irkinja rekli da unatoč svemu slijedim svoje snove i upišem što ja hoću.

Na topološkoj konferenciji

Foto: Petra Koceić-Bilan

Petra Koceić-Bilan

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.