Libar

London calling: putopis iz Engleske / DRUGI DIO

Vraćamo se, međutim, vlakom u metropolu i stižemo kada je već pao mrak. Već sam jednom bila u Londonu prije sedam godina pa sam već odradila sve klasične i „kraljevske” londonske znamenitosti: London Eye, Tower Bridge, London Tower (poznata kula muzej u čijem dvorištu stanuju gavranovi za koje se smatra da, ako odlete, britanska država propada), Big Ben, Westminsterska opatija, Buckinghamska palača, muzej voštanih figura Madam Tissaud’s, Prirodoslovni muzej…Čak sam se vozila brodom po Temzi od Greenwicha (doma nultog meridijana) do Londona i posjetila apstraktnu galeriju Tate Modern. Zato je sada bilo vrijeme za jedan drugačiji London. Da počnem od smještaja: hotel se nalazio u istoj zgradi kao i poznato kino Odeon, dom pop-       -kulture, s druge strane Leicester squarea, poznatog i kao Kazališni trg. Riječ je o West Endu, središtu noćnog života, kazališnog svijeta, mjuzikla. Naspram svih onih gospodskih pubova doživljavam drugu stranu medalje i večeram hladno dansko pecivo od jabuke iz pakistanskog kioska na Leicester squareu. Struja je skuplja navečer, prodavač mi ga nije htio zgrijati u mikrovalnoj. Međutim, meni je pecivo bilo sasvim odlično i pružilo mi dovoljno energije za šetnju prema Piccadilly Circusu, poznatom okupljalištu mladih i jedinom trgu u gradskoj jezgri na čijim je zgradama Kraljica dopustila postavljanje neonskih reklama. Oko mene tisuće ljudi, smiju se, izdišu kolutove dima, ispijaju krigle piva ili koktele, djevojke hodaju bose sa skinutim štiklama u ruci, ima ih raznih: u profinjenim večernjim haljinama, u alternativnim kostimima. Iz klubova trešti glazba. Mi ipak – klasika – biramo pub. Gazirana se pića u Americi i Engleskoj toče iz pipe poput piva, što rezultira mojom vječnom čežnjom za neponovljivim polulitarskim čašama do vrha napunjenima sodom specifičnog okusa baš zbog toga što nije flaširana. U ispijanju me prekida gong. Gong. Radni je dan, naime, i pub se bezuvjetno, po zakonu, mora zatvoriti u 23 sata, što najavljuje zvuk gonga. Svi izlaze, bez iznimke. Rigorozni fajrunt. Vikendima je zabava ipak dopuštena do dva ujutro. A da i mi pokušamo ovo uvesti, možda bi nam se BDP povećao?

Ujutro, dok u mirnom, polupraznom bistrou jedem English breakfast (kunem se da nikad poslije kod kuće nisam uspjela napraviti grah u umaku kao ondje) i pijem narančadu i cappuccino, ranjojutarnjim suncem okupane ulice West Enda neobično su lijepe, iako u potpunom kontrastu s večeri prije: jedini su ljudi čistači koji kupe sinoćnji nered. Taj kontrast nije nimalo deprimirajuć, zapravo, čini sekao da su konobari zaspali iza zatvorenih vrata svih tih klubova i jednostavno čekaju večernje sate da se probude i da ludilo krene isponova.  Bezbrižno šećem londonskim ulicama ne osjećajući pritisak da nešto moram vidjeti, da nešto moram posjetiti. Samo uživam u trenutku. Umjesto karata za ulazak u katedralu sv. Pavla kažem recepcionaru da sam došla na misu i on me pušta besplatno. Izgleda da se privremeno preobraćujem na anglikanizam kako bih vidjela grobove Florence Nightingale (kultne medicinske sestre i heroine Krimskog rata) i Lorda Nelsona koji me, usput budi rečeno, svako jutro gledao s vrha stupa na trgu Trafalgar. Na tratini ispred katedrale ljudi u odijelima izležavaju se na travnjaku, iskorištavajući pauzu za ručak kako bi sparni uredski zrak zamijenili vitaminom D. Mi brzinski jedemo tradicionalni fish and chips kako bismo na vrijeme stigli na vlak za Watford. A Watford bi valjda bilo neko londonsko Dugopolje. Vjerojatno je jedino atraktivno u tom mjestu golemi studio u kojem se snimao serijal filmova Harry Potter. I to nam je meta. Posjetiti taj studio fascinantno je i nekome tko nije ljubitelj. Poput golemog je muzeja, nevjerojatno je zabavan jer se u njemu može letjeti na metli, bježati od realističnog holograma zmaja koji riga vatru, piti originalni butterbeer,napitak iz filma, razgledati setove iz filmova i shvatiti kako funkcioniraju. Trebalo nam je gotovo pet sati da sve obiđemo. Na samom kraju veličanstveno modričasto osvjetljenje velike makete dvorca Hogwarts neobično me i iznenadno podsjetilo na to koliko sam uistinu sretna.

Navečer se umorni bacamo na krevet, otac u svojoj novoj Harry Potter majici, naravno.

Fotogalerija:

  1. maketa Hogwartsa
  2. Butterbeer
  3. Leicester square
  4. procvali vrt kod katedrale sv.Pavla
  5. English breakfast

Jutros smo profinjeni i doručkujemo omlet s lososom u rooftop baru s pogledom na cijeli London. Danas pješačim na kilometre, ali živim na Starbucksovu Ice caramel latteu i baš sam u redu s tim. Prva je postaja British Museum. Britanci su mnoštvo iskopina i artefakata ponijeli sa sobom u svoju domovinu iz zemalja u kojima su kopali, primjerice Egipta ili Grčke, i postavili ih u svoje muzeje. Jednom su imali spor s Grcima, koji su zahtijevali da se stupovi i kipovi iz British Museuma vrate u Grčku, gdje su pronađeni. Je li nepošteno da moćni tragovi povijesti zauvijek borave u tuđini, da predmeti kojima se neka Mikenjanka poput mene koristila da bi skuhala ručak tisućama godina prije budu otpremljeni tako daleko od njezina doma ili bismo jednostavno trebali biti zahvalni što je barem netko imao novaca i sposobnosti da otkrije te predmete zakopane metrima u dubini, makar to bio i onaj koji za njih nije sentimentalno vezan (jer kulturno je dobro dobro čitavoga čovječanstva)? Kamen iz Rosette, kultni natpis koji je omogućio Jean-Francoisu Champollionu dešifriranje hijeroglifa zahvaljujući svojoj tropismenosti (hijeroglifi, grčki alfabet, demotski), u svakom mi slučaju izgleda impozantno gdje god da visi i njegova važnost ne mijenja se ovisno o tome. U muzeju je ekskluzivno otvorena izložba crno-bijelih skica slika Edvarda Muncha, među ostalim i famoznog Krika. Slikar nije bio baš svoj (koji umjetnik jest?), više su ga puta hospitalizirali, ali za oko mi zapinje njegova izjava: „Neću više slikati interijere s muškarcima koji čitaju i ženama koje pletu. Slikat ću žive ljude koji dišu i osjećaju i pate i vole.”  Nastavljamo se šetati londonskim ulicama, izležavamo se na blještečoj travi St James’ Parka, prisustvujemo smjeni kraljevske straže, mašemo premijeru u Downing streetu. Sljedeća nam je postaja The Shard, stakleni div i najviša engleska građevina s koje puca fantastičan pogled. Uz sam Shard nalazi se velika tržnica, Borough Market. Kroz eksploziju boja, mirisa i uzvika dolazimo do mirne luke, puba s pogledom na taj mali cirkus. Do iduće stanice moramo proći kroz stambeno-poslovni Southwark, ponešto drugačiji od uštirkanog kraljevskog Westminstera. London je grad suprotnosti. S jedne strane postoji West End, nekad i sad ušminkana kazališna četvrt, a s druge East End, radnički i siromašni predio. Industrijska postrojenja postavljena su na istočni kraj grada kako zapadni vjetrovi ne bi nosili dim preko grada i trovali ga. Ipak, ni to nije spriječilo veliki smog koji je 1952. godine prekrio London i odnio 12 000 života, što od trovanja S02, dišnih problema ili prometnih nesreća uzrokovanih slabom vidljivošću. Preko Southwarka dolazimo do starog Shakespeareova kazališta Globe, renesansnog zdanja koje svojim drvenim zidovima i slamnatim krovom strši iz vizure modernog grada istovremeno izgledajući kao da pripada tu i nigdje drugdje. Izgrađeno je 1599., davno prije no što je pojam poslovna zona uopće postojao, i s punim pravom tu stoji jer veliki je Shakespeare, otac engleske književnosti, tu premijerno izvodio svoja djela, stihovi koje uče napamet učenici diljem svijeta tu su prvi put izgovoreni, u doba kraljice Elizabete I., u doba procvata i vrhunca Britanije na svakom planu. Ne samo da je kazalište tu kao simbol tog kulturnog prosperiteta, već još uvijek živi, srce mi igra dok čitam repertoar. Nakon patetičnog citiranja soneta, otac me odvlači na Milenijski most, kolokvijalno „Wibbly Wobbly” („Ljuljavi”). Naime, ta moderna konstrukcija toliko se ljuljala dok su ljudi prelazili preko nje na dan otvaranja 2000. godine da su je morali zatvoriti i ponovno popravljati. Te večeri odlazimo u kazalište. Mjuzikl „Aladdin” fantastičan je spektakl, ali toliko drugačiji od naše kazališne tradicije. Raskošniji, ekscentričniji, šareniji. Da ne govorimo o sladoledu u pauzi. Nakon kočije s konjima u newyorškom Central parku, u listu zanimljivih prometala kojima sam se vozila uvrštavam i rikšu. Glazba nas prati, a mi klizimo ulicama West Enda.

Fotogalerija:

  1. rooftop bar
  2. pripadnik kraljevske straže
  3. British Museum
  4. Borough Market
  5. Borough Market
  6. kazalište Globe
  7. pogled na Wibbly Wobbly
  8. pogled s The Sharda
  9. predah od šetnje

London je za mene ostao grad mojih dječjih snova. Ne znam zašto je moja sedmogodišnja mašta odredila odlazak baš ondje za svoj najveći san, ali kada mi je s devet godina otac ispunio tu želju, to je bilo možda prvo veliko ostvarivanje nečega što sam istinski dugo i žarko željela. S vremenom sam (više-manje) odrasla i shvatila da u životu postoje ozbiljniji snovi, oni za koje je potreban dug i težak put, i to ne zrakoplovom. Kada sam drugi put posjetila London, s nekim potpuno drugačijim snovima u glavi, bila sam dominantnija kao osoba i mogla se nositi s ovom metropolom, vidjela u tom gradu mnogo toga što devetogodišnje oči nisu mogle, razumjela bit i duh tog fascinantnog grada na nepristranoj i zrelijoj razini, ali moja dječja oduševljenost i zanesenost njime nije izostala.  Štoviše, možda baš zbog toga što me, iako miljama daleko, podsjeća na dječju jednostavnost i neopterećenost u uživanju i malenu djevojčicu u sebi koja sanja i upija svijet velikim očima, London će uvijek biti grad kojemu ću se rado, dječje rado, vraćati.

Foto: Petra Koceić-Bilan

Petra Koceić-Bilan

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.