Libar

Sreća prati hrabre

Prošli tjedan smo stali na uzvicima stranaca i zvukovima škljocanja njihovih aparata koji su se afanavali na galebove u letu pa od uzbuđenja zamalo i sami završili u moru. No, to sad nije tema, vratimo se mi na priču o mojem prvom zaposlenju i prvom radnom danu.

Miris mora i borova i šum valova pratili su me na putu od trajektne luke do radnog mjesta. Uz to, odmah po izlasku iz trajekta sa svih strana se čulo „ča, čo, gremo, ne gremo“, a neizbježne su bile i majice s natpisom „Republika Broč“ tako da posjetitelj slučajno ne zaboravi gdje je. Bio je pravi ljetni dan, ali je šugaman i cvike za sunce uskoro zamijenio uredski pribor. Ravnateljica doma dočekala me ispred i nakon primopredaje famozne diplome (koja je za sada izbjegla sudbinu skupljačice prašine na polici) i ostalih papira, uputila u posao i ured u kojem ću raditi. Ured se nalazi u produžetku odjela za palijativu, tako da sam na putu  vidjela dio štićenika doma. Međutim prvi tjedan sam bila „na promatranju“ pa se moj  kontakt s njima i ostalim štićenicima doma svodio na „dobar dan“. Nakon toga, ravnateljica me provela kroz prizemlje doma s namjerom da me upozna s ostalim kolegama, no naišli smo samo na kuharicu, dok su ostali bili na katu. Upoznala sam se i popričala s kuharicom jer kako ona sama kaže: „Nojbitnije je bit u dobre s kuvaricon jerbo posal na prazan želudac ne gre“. No, vratimo se na posao, za početak sam se morala pozabaviti medicinskom dokumentacijom (ne bojte se, dijagnostiku prepuštam dr. Houseu, a ja izrađujem kartoteku). Nekih pola sata nakon što sam se uhvatila u koštac s papirologijom, čula sam škripu vrata i dvije ženske osobe su se pojavile u sobi: „Oo dobar dan, pa Vi ste zasigurno nova radna snaga“. Ubrzo nakon njih i ostale kolege i kolegice su došli do sobe, uglavnom jedan po jedan, nakon čega bih ja iznijela nekoliko osnovnih biografskih crtica, od čega se većina zakačila za prezime, uz konstataciju „Pa Vi ste naša, dobrodošla kući“.

Nakon brzinskog upoznavanja s kolegama, vratila sam se na posao. Zadubljena u papire, u neko doba me prenuo ženski glas: „Vrag odnia posal, dođite s nama obidovat“. U paketu s poslom sam dobila i besplatan obrok, odnosno ručak ili po domaću – obid. Što više osoba mog apetita može poželjeti? Dobro, možda još kavu nakon ručka za kad „padne život“, ali i to je tu (ponekad i uz desert), tako da ona kolegičina izjava „dobrodošla kući“, definitivno nije bila floskula.

Upravo su osjećaj pripadnosti i obiteljska atmosfera ono čega se prvog sjetim kada pomislim na svoj trenutni posao, naravno, uz misao „je l’ moguće da ja s Filozofskim radim u struci?“. Eto, očito je moguće i očito se meni upornost ovoga puta isplatila. Na stranu sentimentalnost i šala, ni plaća ni iskustvo u struci nisu za baciti, a ja, poučena ovim iskustvom, držim se i ubuduće one: sreća prati hrabre.

Nikolina Jakšić

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.