Libar
interior of indoors basketball court in sports center

Talenata je u Hrvatskoj sve manje, a katastrofalna infrastruktura gura nas u prosječnost

Smjena Jensa Gustafssona rano jutros umalo mi je poremetila planove. Logično bi bilo ostaviti sve dotad napisano za ovotjedno izdanje Sportvizije i posvetiti se novoj smjeni u Hajduku. Ipak, od jedne u nizu smjena trenera u Hajduku ima puno većih problema u hrvatskom sportu. Pa i u samom Hajduku, jasno.

Govorim, naravno, o infrastrukturi. Pa eto, kad sam se već dotaknuo Hajduka, s njim ću i krenuti. Vlašić, Pašalić, Grbić, Juranović, Perišić, Livaja, dva Kalinića, Strinić, dva Bradarića i Toma Bašić. To su, ovako na prvu, igrači koji su ponikli u Hajduku ili odradili dio staža u omladinskoj školi Hajduka, a aktualni su reprezentativci ili su dijelom reprezentacije bili zadnjih godina. Respektabilan je to broj igrača koji je branio boje Hrvatske, nešto čime se Hajduk zaista može ponositi. I svi su oni stasali u uvjetima koji su, pa evo nećemo biti prekritični i zločesti, loši. A zamislite koliko se moglo igrača ove ili možda još više razine stvoriti da je infrastruktura Hajduka bila na dobrom nivou. Dobrom, ne odličnom kakvom treba težiti.

Političarima su nakon svakog dobrog rezultata naših sportaša puna usta obećanja. Osigurat će novce, uvjete za treniranje izgradit će ovo ili ono… I najčešće to ostane na obećanjima.

U redu, sad ćete me pitati ‘a što je s dvoranama’ izgrađenima za Svjetsko prvenstvo u rukometu 2009. godine? Pa isto to mogu i ja pitati vas. Što s njima? Osječka, varaždinska i porečka, govore, rade dobro, popunjeni su termini, zadarska je ionako rađena neovisno o prvenstvu, a zagrebačka Arena i prijepori oko nje zaslužuju knjigu, ne jednu kolumnu.

O splitskom ruglu ne bih ovoga puta ni pisao. Ali, imam zanimljivu ideju. Dvostruki smo olimpijski pobjednici u rukometu, jednom smo bili svjetski prvaci, a tri puta europski prvaci. Rukometni dom nemamo. A imamo neku neiskorištenu dvoranu. Ma što sam ono mislio…

Vaterpolo nam je, volimo se dičiti, nacionalni sport. Gledao sam danas Darija Hrebaka, gradonačelnika Bjelovara, u emisiji Sport nedjeljom. Pohvalio se, potpuno opravdano, infrastrukturnim zahvatima na području grada. Prave se dva stadiona s popratnim sadržajima, toplice i bazeni. Bjelovar će imati olimpijski bazen. Jedini na potezu između Osijeka i Zagreba. Vaterpolo kao nacionalni sport? Kako da ne.

Svjedočio sam puno puta kako izgledaju bazeni, dvorane i stadioni u Hrvatskoj. Ne morate mi vjerovati, ali drugu riječ osim katastrofalno zaista nemam. A tek, recimo, svlačionice u tim objektima. Volite gledati horor filmove? Odite malo do dvorana u vašim gradovima ili mjestima, dostojna su zamjena.

Ipak, imam nade. Čini se da je talenta sve manje. I to je dobro. Košarkaši medalji ne mogu primirisati od 2013., a osvojili je nisu od 1995. godine. Rukometaši su u očitom padu, nisu izborili čak ni plasman na Olimpijske igre, vaterpolisti su ostali bez medalje, a kako će izgledati nakon oproštaja nekolicine stožernih igrača tek ćemo vidjeti. Odbojka kod nas ionako nikada nije imala status velikog ili praćenog sporta, a jedino što nas donekle drži je nogomet. A i u njemu nam visi odlazak na Svjetsko prvenstvo. Jer, osim talenta, i talenata je sve manje. I to je dobro.

Dobro je jer će nekome možda napokon doći u glavu da je došlo vrijeme da se uloži u infrastrukturu i obrazovanje kadrova. Ali, najprije u infrastrukturu. Da ne moramo mi roditelji svaki puta strahovati hoće li nam se dijete ozlijediti na pokidanom parketu, poderanoj strunjači ili hoće li biti tople vode na bazenu iza treninga. A čak ni ne gajimo nade da će biti profesionalni sportaši. Drago nam je samo da nešto treniraju i žive zdravo. Koliko je to moguće dok oni koji bi trebali brinuti ne brinu. Osim o voznim parkovima gradova, općina ili ministarstava.

Luka Poropat

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.