Libar

Klub P.S. Volim te

Autorica: Cecelia Ahern

Preveo(la): Davorka Herceg-Lockhart

Nakladnik/ci: PROFIL KNJIGA d.o.o.

Godina izdanja: 2019.

Ako ste pročitali prethodnu objavu o recenziji knjige „P.S Volim te“, a možda i samu knjigu sigurno ste se zaljubili u njezinu radnju s kojom se skoro svatko na neki način može poistovjetiti te ste dobili sve odgovore na pitanja iz prethodne recenzije, a time sigurno znate i koliko me dirnula tragična priča glavne junakinje Holly. Zato kako sam i obećala slijedi recenzija njezina nastavka „Klub P.S. Volim te“ koji je podjednako zanimljiv, napet, potresan, ali i ohrabrujući za čitatelje. Holly se možda djelomično oporavila od gubitka svog voljenog supruga Gerrya, ali u srcu ga nikad nije zaboravila jer iako vrijeme liječi sve rane, srce nikad ne zaboravlja.  U nastavku ove knjige saznajemo da je Holly nakon dugih sedam godina od Gerryeve smrti dovršila ono što je započela na kraju prve knjige, koliko-toliko je sredila svoj život i stvorila si svoj maleni svijet s uskim krugom bliskih ljudi koji je vole onoliko koliko i ona njih. Općenito, zbližila se sa roditeljima, sa svom braćom i sestrama, posebno s buntovnom Ciarom i introventiranim Richardom, povratila je bliskost s prijateljicama Sharon i Denise za koje je shvatila da pravo prijateljstvo znači podržavati prijatelje i u dobru i zlu te upoznala novu osobu, Gabriela. Možda Gabriel nije velika ljubav njenog života kao što je to bio Gerry, ali pruža joj sigurnost i omogućuje njenom srcu da opet voli muškarca na način koji je zaboravila s Gerryjevom smrću. Uostalom, ni ne očekuje od Gabriela da cijeli svoj život podredi njoj jer oboje imaju tešku prošlost, ona preminulog supruga, a on raspali brak ispod čijih komadića se trudi održati stabilan odnos s buntovnom kćeri. Ostatak svog vremena Holly provodi na svom  poslu, u maloj trgovini rabljene odjeće koju posjeduje njezina sestra Ciara. Svako jutro na posao dolazi biciklom, radi, druži se s obitelji, prijateljima i na kraju dana utjehu pronalazi u naručju naočitog Gabea. Ipak, ispada da taj mali svijet koji je stvorila nije toliko stabilan kad ju sestra Ciara pita da sudjeluje s njom u podcastu „Kako govoriti o …“ u ovom slučaju smrti što ju duboko potrese. Da stvar bude gora, dosadna sponzorica trgovine ju neprestano nagovara da sudjeluje u podcastu i time joj otvara stare rane. Ipak, iznenada stiže vijest da je sponzorica preminula od teške bolesti i da je ostavila pisma svojoj obitelji kao što je to njoj davno ostavio Gerry. Iako joj je žao nesretne žene, osjeća se izdano kao da je netko ukrao njezinu intimu, tajni način održavanja veze s njenim preminulim suprugom, no tu nije kraj. Izgleda da su ljudi slične sudbine skupa s nesretnom gospođom prije njene smrti osnovali klub u kojem se dogovaraju  kako se oprostiti od svojih voljenih i od Holly traže da im pomogne. Jedna strana Holly želi pobjeći od svega što je podsjeća na Gerryja, a druga osjeća sažaljenje prema tim ljudima. „Hoće li pobijediti strah od ponovnog suočavanja s prošlosti ili ljudskost koju Holly duboko u sebi shvaća  da treba iskazati?“ „Kako će to utjecati na njezin već uzdrmani odnos s Gabeom koji kao da se udaljava od nje zbog procesa zbližavanja s problematičnom kćeri?“ „Hoće li problemi članova kluba postati i njeni ?“ „Kako će ona pomoći njima kad ne može ni sebi?“ To su samo neki od odgovora na pitanja koja ćete saznati u nastavku koji mnogo više odiše nadom i ponovnim rođenjem u odnosu na prvi roman. Knjiga je ujedno i potresna i ohrabrujuća što je čini specifičnom jer istovremeno plačete nad tugaljivom sudbinom likova, a opet se zapitate: „Što ja činim sa svojim životom?“ Knjiga djeluje i na principu katarze, osobnog pročišćenja kroz koje ćete shvatiti da je život prekratak da bi ga proveli plakajući te da rijeka Života neprestano teče, a na nama je da odlučimo hoćemo li stati s druge strane obale, čekajući da netko drugi sagradi most za nas, možda ćemo pasti u rijeku ne svojim izborom pa će nas bujica odnijeti ili ćemo samostalno sagraditi most i s ponosom gledati u njega jer smo ga gradili u trenutku kad nas je ta bujica najviše nosila.

Emanuela Šamija

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.