Libar

Predstavljanje knjige „Bila sam žohar” Jelene Alfirević povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama ove je godine na splitskom Peristilu u prostoru Prokulture obilježen predstavljanjem prvijenca spisateljice Jelene Alfirević, kafkijanske pripovijetke „Bila sam žohar”. Knjiga koja se bavi potresnom temom nasilja nad ženama savršen je način obilježavanja tog dana, što je potvrdila i moderatorica te predsjednica Prokulture Nansi Ivanišević, istaknuvši da su u prostoru gdje smo sjedili mučene žene još od Dioklecijanova doba, a problem ni do danas nije nestao. 

O tome je s autoricom javno progovorilo nekoliko snažnih žena i profesorica: Kornelija Kuvač-Levačić, Teodora Vigato i Magdalena Mrčela, a posebno dirljive priče o bijegu od nasilja iz prve su ruke prenijele Ivna Grubišić, voditeljica skloništa za žrtve obiteljskog nasilja Caritas te Livija Plančić, predsjednica Bijelog kruga. U središtu njihove rasprave bio je lik žene-žoharice koji vodi svoju tešku borbu za preživljavanje. Žena koja se probudila kao žohar, poput Kafkina Gregora Samse, iako izvana nema ljudske konture, ipak biva dovoljan „materijal“ za iživljavanje i silovanje od strane čovjeka koji nema ljudskosti. Takav slučaj u kojem „superiorni” muškarac liječi svoje komplekse u vrijeme je pandemije koronavirusa postao druga pošast s kojom se policija i centri pomoći svakodnevno susreću.

Promocija nije stala samo na riječima i osvrtima recenzentica, već je popraćena i plesom i pjesmom. Plesnu točku „Bol” Jasne Frankić Brkljačić izvela je Bernarda Klarin, a Gibonnijevu pjesmu „Hodaj” odsvirala je i otpjevala Lucija Žulj. Ovo intertekstualno i intermedijalno djelo popraćeno je ilustracijama splitske umjetnice Ence Kovačević te ga je zato potrebno pročitati minimalno dva puta jer ilustracije nose novu, zasebnu interpretaciju pozicije žene u patrijarhalnom društvu. Žena je ta koja može nositi čitav svijet na svojim leđima. Činjenica da takvo, po prirodi krhko biće, ima snagu rušiti sve zidove i nositi svu bol, a još uvijek hodati uzdignute glave ne tražeći pomoć, često provocira ego onih slabijih. Naizgled snažnijih, ali u zbilji slabijih – likova poput grandiozna zlostavljača iz pripovijetke Jelene Alfirević. Pozicioniranje žene na mjesto slabije i potlačene potresno se prikazuje kroz tjelesno i seksualno nasilje jer „nasilje je u rodu sa strahom”.

Pripovjedačica u djelu ističe „Moj identitet je moj invaliditet”, iako se nije sama osakatila strahom i šutnjom. Osakatilo ju je društvo koje zatvara oči. Društvo koje ne govori o učestalosti problema. Društvo koje se pretvara da se takvo što događa u američkoj seriji, a ne u stanu prekoputa. Hrabro i bez cenzure, poput autorice i njenih gošći, govoriti o virusu nasilja koji hara društvom korak je prema njegovu suzbijanju. Teže se zaštititi od virusa nasilja nego od onog aktualnog zato što je umjesto stavljanja platnene maske potrebno skidanje maski lažnih identiteta. Kako bismo pomogli svim ženama koje predstavlja žoharica iz djela, trebamo svakodnevno ukazivati na problem nasilja nad ženama i na društveno odgovorna djela koja mogu služiti kao prevencija.

Predstavivši ovo djelo, autorica je skinula svoju masku i suočila se s problemom. Ne samo suočila, ona se aktivno bori protiv njega jer, kako i sama kaže, „Književnost nam je potrebnija no ikad zato što nam je ljubav potrebnija no ikad”. Govornice su raspravom zaključile da su strah, sram i šuteća sredina u kojoj živimo ono što koči žene da javno progovore o problemu i potraže pomoć. Zato je potrebno promicati razgovore i književne kontekstualizacije ove teme. Sigurno se i žena iz djela Jelene Alfirević  napokon osjećala kao da ima nekog tko je razumije, prestala je biti sama. Okružena je snažnim bićima koja se svojim riječima bore za nju i za sve one koja ona predstavlja.

Foto: Mia Milković

Lara Baković

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.