Libar
white and brown building interior

Hrvatski sport dočekao je još jedan povijesni trenutak, a mi se moramo zapitati što bi bilo da imaju barem malo bolje uvjete

Ponovno su hrvatski sportaši polučili fantastičan uspjeh i ponovno će se s njima slikati i njihovim se uspjehom kititi političari iako im nisu dali ni osnovne uvjete za rad. Od osamostaljenja Hrvatske imali smo četiri top 10 igrača u singlu, dvojicu na rubu ulaska u to društvo, dva broja 1 u parovima, a imamo se čime podičiti i kada je ženski tenis u pitanju jer smo od Ive Majoli preko Mirjane Lučić pa sve do danas imali igračice koje su ili u vrhu svjetskog tenisa ili barem konkurentne da pomrse račune najboljima.

Majoli, Ivanišević i Čilić su osvajali pojedinačne Grand Slam titule, Pavić, Mektić, Lučić i Dodig to su ostavarili u parovima, a ukupno osam hrvatskih tenisača osvajalo je olimpijske medalje. Govorimo, dakle, o razdoblju od 30 godina.

I uz sve nabrojano, četiri je puta Hrvatska igrala finale Davis Cupa, dva puta je osvojila naslov, a dva je puta izgubila. Posljednji put jučer, a upravo je to i povod današnjeg teksta.

U tenisu smo, složit ćemo se, velesila. I veselimo se, naravno, svakom uspjehu naših igrača i igračica, a nismo zapravo ni svjesni koliko su truda i odricanja oni morali uložiti u to što su postigli. Jer, pogađate, država im je dala malo ili ništa.

Opet smo, ovog puta iz Madrida, mogli čuti da je Hrvatska zemlja bez teniske dvorane. Baš kao što je i zemlja bez nogometnih kampova, bez stadiona, s iznimkom Poljuda, iole vrijednog poštovanja, a kada se nešto i napravi, poput dvorana, iza takvih se poslova repovi vuku desetljećima…

Reći ćete da sam dosadan s pričom o infrastrukturi, da je očito da dobro funkcioniramo i medalje osvajamo i bez nje. I da, dok god je zanesenjaka hrvatski će sport osvajati medalje. Ali, je li moguće da nikada na krilima euforije nismo napravili ništa spomena vrijedno? Je li moguće da nam se igrači moraju razvijati po snijegu, a tenisači u hladnim ‘balonima’ bez grijanja?

Što mislite, koliko to još može trajati? Koliko će dugo entuzijasti raditi da bi drugi uzimali zasluge njihovog rada? Koliko će trebati uređenim zemljama da nas prestignu? Rad će gotovo uvijek pobijediti talent, to možemo vidjeti u sve više sportova. U košarci nas nema na mapi, u rukometu smo propustili Olimpijske igre, vaterpolisti su, realno gledajući, daleko od vrha… A sve zato što se ne ulaže kako bi se trebalo.

A možemo i nastaviti ovako pa se zadovoljavati povremenim bljeskovima umjesto da budemo sportska velesila. Mora netko i to.

A zamislite kakve bi rezultate naši igrači postizali da imaju uvjete…

Luka Poropat

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.