Libar

Sonny boy

Redateljica: Maria Peters

Scenaristi: Maria, Peters, Pieter Van de Waterbeemd, Annejet van der Zijl (autorica istoimene knjige)

Godina proizvodnje: 2011.

IMDb: 6.5/ 10

U današnjem svijetu svi smo izloženi predrasudama. Čovjek bi pomislio da opći napredak društva znači i napredak o rušenju stereotipa, ali se događa baš suprotno. Uvijek postoje oni koji će radije pričati o tuđim problemima jer im to služi da zaborave vlastite i uvjere sebe da postoje gori od njih. Pritom se najčešće komentira žene, njihove nedostatke i mane, a nešto rijeđe muškarce. Svima je u redu kada neki postariji muškarac oženi i po 10 godina mlađu djevojku, dapače, čestitaju mu, ali što kada žena odabere mlađeg muškarca za partnera? Svi žale muškarca kako je mogao naći mlađu, ljepšu i zgodniju, a nju smatraju nekom vješticom koja je otela jednog tako mladog momka i uništila mu život. Nitko od tih „objektivnih“ promatrača nije niti pomislio da je to možda njegov/njezin izbor i neka žive svoj život onako kako najbolje znaju.

Osobno ne mislim da je u redu kada osoba od 80 godina (bila muškog, bila ženskog spola) oženi osobu koja joj može biti unuk ili unuka, ali ako je to njihov izbor, tko sam ja da se miješam. Po meni najprihvatljivija granica je do 20 godina razlike, ali kad ljubav pokuca na vrata, nitko je nema hrabrosti odbiti. Uz to se često znam zapitati zašto muškarci imaju pravo varati žene i očekivati da im one ne uzvrate, igraju vjerne Penelope koje ih čekaju kod kuće dok oni kao Odisej imaju bezbroj ljubavnica? Zašto je u većini slučajeva žena ta koja je optužena za raspad braka jer uz teške kućanske poslove, djecu i posao nije uvijek bila sređena, vedra i nasmijana za svojeg muškarca te podilazila njegovome egu? Umjesto da ženi život bude olakšan time što su izumljeni kućanski uređaji i što napokon ima pravo glasa i pravo na posao, od nje se danas očekuje mnogo toga; fakulteti, diplome, posao, karijera, brak, djeca, imovina … Ako ikad žena iskusi ovakvu vrstu bremena na svojim leđima, znači da je vrijeme za neke promjene i da će se sigurno naći neka osoba koja nije takva jer ne treba generalizirati sve muškarce kao loše kao ni sve žene kao svetice. „Gdje čeljad nije bijesna nije ni kuća tijesna“- govori naša stara poslovica i to je zaista tako. Bezgranična ljubav može apsolutno sve pobijediti pa i predrasude, no bitno je boriti se za nju.

 Upravo ovaj film govori o temi bezgranične ljubavi koja je došla prerano za taj nazadni svijet, a možda i za današnji, upravo zbog gore navedenih stereotipa. U središtu priče je iznimno talentiran crni mladić Waldemar Nods rođen u Surinamu u razorenoj obitelji zbog oca koji dolazi i odlazi od njih ovisno o svojim raspoloženjima i dostupnosti ljubavnica. Odgaja ga požrtvovna majka skupa sa sestrama i polaže velike nade u njega jer osim što odlično uči, još bolje pliva i kao da s vodom ima neku nevidljivu povezanost. Godinama poslije odrasli Waldemar odlazi u Nizozemsku na studij ispuniti majčine i svoje snove, no nailazi na poteškoće. Prva poteškoća je vezana uz mjesto odsjedanja jer rodbina koja ga je trebala dočekati nije oduševljena njegovim dolaskom i mora naći novi smještaj, a to je iznimno teško jer nitko ne želi crnca kao podstanara. Drugi problem mu je što također nitko ne želi crnca na sveučilištu, a ako želi postati jedan od rijetkih, mora proći bezbroj testova i još platiti školarinu. U potrazi za smještajem nailazi na najmodavku Hendriku Van der Lans zvanu Rika koja iznajmljuje sobicu kako bi također skupila nekakav prihod. Naime, ona je ostavila iznimno religioznog supruga kojem očito ta religioznost ne brani da je vara sa sluškinjom Janis te skupa s četvero djece krenula u novi život. Pritom joj nitko od obitelji ne pruža oslonac osim jednog brata. Tako se priče ovih dvoje ljudi isprepliću i oni se zaljubljuju, liječe si rane, no problem nije samo u tome što je Waldemar crnac nego i u tome što je ona čak 17 godina starija od njega s četvero djece i suprugom koji se unatoč činjenici da je vara ne želi razvesti od nje pred zakonom. Kad ona zatrudni, cijeli svijet se okrene naopačke i njemu i njoj. Moraju se boriti sa svim predrasudama te sudom koji ne želi presuditi u Rikinu korist. Nekoliko godina poslije kad pomisle da su se riješili bar dijela predrasuda i posložili svoje živote počinje nemilordni Drugi svjetski rat i vuče ih u ponor sve dubljih stereotipa. Oni u svom ugostiteljskom objektu počinju skrivati Židove što može značiti njihov doprinos boljem svijetu, ali možda i njihovu propast. Hoće li njihova ljubav preživjeti Drugi svjetski rat? Kako će teći Rikin odnos s djecom? Hoće li ljudi napokon prihvatiti njihovu ljubav kao normalnu? Odgovore na ova pitanja ćete saznati u ovome prekrasnome filmu koji je snimljen prema posve istinitim događajima, što dodatno naglašava njegovu pouku, a zbog te pouke ga definitivno vrijedi gledati. Naime, ako danas stereotipi imaju tako visoke standarde moramo se zapitati kakvi su bili tad, više od 80 godina unazad ? Film nas jednostavno natjera da se kao pojedinac unutar društva zapitamo imamo li i mi naviku osuđivati ili slušati, jesmo li mi nekome kamen spoticanja ili rame za plakanje, je li naše društvo još uvijek tako osuđujuće kao prije 80 godina i kako mi možemo doprinijeti da se bar neke predrasude razruše, posebno mi mladi jer na nama svijet ostaje. Ako svatko od nas kao pojedinac doprinese, čuda se mogu učiniti i možda napokon postignemo ono o čemu pjeva pjesma iz mjuzikla „Jalta Jalta“:
“Neka cijeli ovaj svijet
zove se bajka
zelena i mirisna
cvjetna sva i nevina
livada iz sna”…

Emanuela Šamija

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.