Libar

Hajdukova polusezona ili ‘priča o dva trenera’

Ono što je obilježilo Hajdukovu ovogodišnju polusezonu sasvim sigurno su nikad veća ulaganja u momčad, što se u skorije vrijeme gotovo nikad nije dogodilo pod vodstvom prethodnih uprava. Tako su Bijeli pod palicama predsjednika Lukše Jakobušića i sportskog direktora Mindaugasa Nikoličiusa ovog ljeta potpisali ugovore s čak 14 novih igrača, koji su uvelike trebali pomoći novom treneru Jensu Gustafssonu pri pohodu na iskorak i velike stvari.

Međutim, iako je Šveđanin na klupi Hajduka počeo dobro, imao ideju i uzimao bodove kod slabijih protivnika, stvari su vrlo brzo pale u vodu. Amatersko ispadanje iz Europe od kazahstanskog Tobola, nesretni poraz od Osijeka i posve naivno taktičko pripremanje utakmice protiv Rijeke samo su naznačili početak njegovog pada. Dirigiranje orkestrom s toliko novih lica, igračkih karakteristika i osobnosti u konačnici se ipak pokazalo kao prevelik zalogaj za švedskog stratega, te se u potpunosti izjalovilo već kalendarskim svršetkom ljeta, pa je tako nakon poraza od Belupa krajem listopada postao bivši.

Već nekoliko dana nakon Gustafssonove smjene znalo se i ime njegovog nasljednika, a to je ni na čije iznenađenje bio Valdas Dambrauskas, dosadašnji Nikoličiusov suradnik i veliki prijatelj, što se na kraju pokazalo kao pun pogodak. Litavac je, baš kao i Tramezzani protekle sezone, preuzeo splitsku momčad u nimalo ugodnom periodu tek nekoliko dana prije svog debija u prvenstvu. Međutim, Dambrauskas je uspješno apsolvirao ne samo prvi, nego i buduća četiri testa na klupi, dok su njegov pobjednički niz, pak, uspjeli zaustaviti Lokomotiva i Osijek.

Priča o dva trenera

Iako je Dambrauskas možda na neslavan način pred krcatim Poljudom završio polusezonu, to nipošto nije motiv za bilo kakvo neutemeljeno kritiziranje. Trenutni trener Hajduka u svojem je mandatu odradio sedam utakmica, u kojima je ostvario čak pet pobjeda i dva remija. Dambrauskas je u periodu iza sebe oduzeo sva tri boda Rijeci i Dinamu u gostima, deklasirao Lokomotivu u Kupu, te lišio Bjeličin Osijek titule jesenskog prvaka.  

Takav score ni približno nije imao Jens Gustafsson, koji je na klupi Hajduka proveo dvostruko duže vremena nego Litavac. Šveđanin je u 17 utakmica ostvario učinak od devet pobjeda, pet poraza i tri remija, a svaki veći ispit, osim onog u Gradskom vrtu, odradio je s negativnom ocjenom. Njegov Hajduk u svim je natjecanjima ostvario gol razliku od 30:20, što bi značilo da su Bijeli pod njegovom palicom zabijali 1,76 golova po utakmici, a primali 1,17. S druge strane, Dambrauskas iza sebe ima gol razliku od 20:8, pri čemu njegova momčad u prosjeku postiže 2,85 golova po utakmici i prima 1,14.

Trener Jens Gustafsson nakon poraza u Koprivnici • HNK Hajduk Split

Iako je Šveđanin u startu doveden kao strateg pod čijom će se ingerencijom ostvariti ideal ‘hajdučke igre’, malo je reći da on to u konačnici nije opravdao. Slab napadački učinak u figurativnom ga je smislu ‘stajao glave’, dok njegove taktike iz udžbenika ipak nisu bile dorasle jačim protivnicima u ligi. Međutim, ne može se reći da njegov Hajduk nikad nije imao ‘glavu i rep’ i da je Šveđanin bio ‘totalna neznalica’. Gustafsson je u početku znao što i kako napraviti sa svojom momčadi. Brzi prijenos lopte od zadnje linije do Krovinovića, koji je pronalazio prostor i dijelio lopte prema Livaji ili Lovrencsicsu bila je uspješna formula za apsolviranje manjih prvenstvenih ispita duži dio njegova mandata. Problemi su počeli kada je to prestalo funkcionirati, a Gustafsson počeo u potpunosti gubiti i lutati.

Dapače, počelo je bivati kristalno jasno da njegova ideja blijedi i da je bila bliže svom ostvarenju na početku mandata nego na kraju. Šveđaninove odluke tijekom samih utakmica postajale su sve nejasnije, pa smo često bili svjedoci potpunom mijenjanju taktike i(li) formacije u kojoj je prvotno započeo susret, a da to nije imalo baš nekog smisla ili efekta. Štoviše, možda i najbolji dokaz toga bilo je gostovanje u Osijeku, gdje je Hajduk sasvim solidno funkcionirao u prvom poluvremenu, gdje su po desnoj strani Sahiti i Lovrencsics uspješno zatvarali Bočkajev ulazak u međuprostor i izlazak Osijeka u napadačku tranziciju, da bi na početku drugog poluvremena Gustafsson u potpunosti odustao od te ideje i povukao se u svoju komfort zonu formacije 4-2-3-1. Da bi stvar bila gora, sam je Bjelica na kraju utakmice izjavio da mu je Šveđanin tim činom uvelike olakšao igru u nastavku.

Rješenje pred nosom

Kada je kormilo preuzeo Dambrauskas, stvari su djelovale puno jasnije i konkretnije. Njegov učinak na klupi daje za utvrditi da je te u vrlo kratkom periodu uspio stabilizirati momčad te joj pronaći formulu za uspjeh. Litavski je stručnjak do sad neporažen, a vrlo malo ga je dijelilo i da ostane stopostotan, kada se u obzir uzme sudački utjecaj u Zagrebu, te (ne)sreća u protekloj utakmici.

‘Three goals, three points’ rečenica je koju smo dosta puta mogli čuti kada je riječ o Dambrauskasu, a njegov score na klupi splitske momčadi samo potvrđuje učinkovitost njegovog mota. Usprkos malenom uzorku, pod njegovom je palicom Hajduk u sedam utakmica postigao dvije trećine golova koje je postigao pod Gustafssonom, iako u prosjeku stvara manje šansi po utakmici. No, u pozadini svega toga ne leži neka taktička ideja koja je u potpunosti drugačija od Šveđaninove.

Kao i kod Gustafssona, sve počinje i završava na Marku Livaji. Hajdukov dokapetan i u Dambrauskasovom se mandatu pokazao kao ključna točka igre Bijelih i pitanje je gdje bi splitska momčad uopće bila da njega nema. Iako se u pravilu Litavac nastoji manje oslanjati na njega kada je u pitanju kreacija napada samim time što ga postavlja u nominalnu poziciju špice, u Livajinoj je prirodi da bude ‘desetka’ i sudjeluje u organizaciji apsolutno svega. Imajući to u vidu, česte su situacije kada vidimo Livaju da se spušta u međuprostor i djelomično ‘krade’ poziciju Krovinoviću, čime se Hajduk dodatno duplira u sredini prilikom izgradnje napada. Takva fluidnost u napadu glavna je stavka koja razlikuje litavski od švedskog Hajduka, te osigurava Bijelima bodove i kod objektivno jačih protivnika.

Druga važna stavka u Dambrauskasovoj ideji je Josip Elez, koji prilikom slabog učinka vezne linije ima zadaću svojevrsnog playmakera iz pozadine preko svojih dijagonala i dugih lopti. Takvu ideju savršeno realiziranu u praksi mogli smo vidjeti na Maksimiru, kada je splitski stoper bio glavni kreator igre Bijelih uputivši dvije lopte koje su Livaju pogodile ‘u trepavicu’. Iako je Hajduk pod palicama raznih trenera pokušavao slično, litavski je stručnjak jedini pronašao bit u takvom načinu igre, budući da pod njim to ne izgleda kao puko napucavanje i preskakanje igre.

Valja naglasiti i da je Dambrauskas u svom kratkom mandatu na Poljudu pronašao i ‘izgubljenog’ Janija Atanasova, koji se za sad odlično snalazi u njegovom stroju. Mimo briljantne partije na Kranjčevićevoj, Sjevernomakedonac se pokazuje kao vrlo koristan box-to-box veznjak u impostaciji Litavčeve ideje tranzicije. Iako se za sad nije pokazao kao standardni prvotimac, u obzir se mora uzeti činjenica da Dambrauskas momčad slaže ovisno o protivniku, a potencijalno uvrštavanje Atanasova u prvu momčad protiv, primjerice Osijeka, ipak ne bi urodilo plodom u istoj mjeri kao Vukovićevo, koji više djeluje u smjeru defanzivne organizacije veznog reda.

Iako same brojke ne pokazuju napredak u obrani u odnosu na Gustafssonovu eru, on je vidljiv na mnogo više razina. Protivnici Hajduku više ne stvaraju šanse niotkud, a obrana ne pušta na sve strane. Puno veći problem su autogolovi, kojih su Bijeli postigli čak tri u dvije utakmice, što se može shvatiti kao posljedica manjka koncentracije u zadnjoj liniji. Iako je tvorac dva autogola, Elez se jedini nametnuo kao standardan stoper, posuđeni Katić igra toplo-hladno, dok se Simić jedini nije nikako uspio snaći u Dambrauskasovom sustavu. Litavac je u život vratio i Dimitrova, pruživši mu šansu protiv slabijih ekipa, dok mu je ovaj to vratio solidnim partijama.

Iako je za nama još jedna vrlo turbulentna polusezona kada je u pitanju Hajduk, ono po čemu se ova razlikuje od prethodnih je činjenica da se Bijeli u nastavku sezone imaju itekako čemu nadati. Prolazak u polufinale Kupa i samo pet bodova zaostatka za vodećima više su nego dovoljan motiv za nastavak ovakvog principa rada, a Dambrauskas je u samo mjesec i pol dana na klupi dokazao da može i zna što hoće s momčadi.

Zadovoljni mogu biti i Uprava i navijači, budući da je izgledno da se ideja ‘hajdučke igre’ napokon počinje realizirati. Međutim, pred Hajdukovim je trenerom još uvijek teška zadaća kada je u pitanju organizacija same igre i potpuna implementacija njegovih ideja. Iza blagdana slijede pripreme i nastavak prvenstva, te iako postoji mnogo razloga za zadovoljstvo, Bijeli su još uvijek četvrti na tablici i to nas ne smije zavarati.

Foto: HNK Hajduk Split

Roko Uvodić

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.