Libar

‘Bijeli mercato’: Više nego ikad potrebnija su smislena rješenja nego populističke želje

Nakon kraja još jedne turbulentne i nikad uzbudljivije polusezone HNL-a, pred nama je zimski prijelazni rok, čija bi razina uspješnosti uvelike trebala utjecati na budućnost hrvatskih klubova u početku raspleta borbe za prvenstveni vrh.

Kao i uvijek, velika većina očiju uprta je u klub s Poljuda, koji, unatoč tome što se trenutno nalazi na četvrtoj poziciji i u većem zaostatku za vodećom trojkom, ne krije svoju težnju i ambicije ka najvišim ciljevima, pa tako i potencijalnom osvajanju titule prvaka. Iako su možda sredinom polusezone takva očekivanja bila praktički spuštena na zemlju, serija od pet pobjeda zaredom u periodu koji je u navijačkim krugovima inače poznat kao ‘hajdučka depresija’, ponovno je razbuktala nadu i vjeru da Hajduk ove sezone može napraviti nešto veliko.

Takve je priče dodatno protresla vijest o mogućem povratku Nikole Kalinića u redove Bijelih, što je vijest koja se neprestano provlači po medijima još od proteklog ljeta. Nije sporno da bi povratak takvog igrača u matični klub, a i na ostale hrvatske travnjake, itekako odao priznanja hrvatskom nogometu te čisto imenski nagovijestio pohod Hajduka na najviše ciljeve. Da se ne shvatimo krivo, Kalinić je još uvijek fenomenalan igrač, no same brojke pokazuju da u posljednje tri godine ne uživa baš nogomet života. Ruku na srce, od Kalinićevih sedam klubova za koje je nastupao od odlaska iz Hajduka, samo jedan nije bio član liga petice. No, s ukrajinskim Dnjiprom je svojedobno nastupao i zabijao i u finalu Europske lige, stoga se ni takav pothvat ne smije zanemariti.

Nije sporno razmišljanje da bilo koji klub u kontekstu HNL-a još uvijek nije ni blizu Kalinićevih bivših ekipa, pa je stoga vrlo legitimno razmišljanje da bi se nekadašnja ‘devetka’ Bijelih u tom smislu mogla igrački preporoditi i u 34. godini života.

Međutim, ono što je sporno i vrlo konfuzno jest pitanje Hajdukove potrebe za Kalinićevim uslugama. Bijeli na raspolaganju već imaju dva centarfora relativno sličnih karakteristika, kojima sustav igre katkad ne dopušta da zasjaju u svom punom sjaju, a pitanje je kako i s kojim učinkom bi se u takvoj priči snašao i treći.

K tome, otkad je stigao, Valdas Dambrauskas preferira sustav 4-2-3-1 s Krovinovićem u ulozi ‘desetke’, te Livajom u vrhu napada na nominalnoj poziciji centarfora. Ako pretpostavimo da Kalinić dolazi kao neupitna adicija i pojačanje početnoj jedanaestorci, onda bi njegovo uvrštavanje u prvu momčad gotovo sigurno značilo da će se Livaja nužno više spustiti ka svojoj polovici, a Krovinović zauzeti poziciju zadnjeg veznog ili ‘osmice’, kao što je to bio slučaj kod Gustafssona na početku sezone. Stvar je u tome da trenutni Dambrauskasov sustav djelomično pokriva te boljke Bijelih u sredini, dok ih je onaj Šveđaninov u potpunosti ogolio, što je rezultiralo nikad naivnijim primanjem pogodaka u utakmicama protiv jačih suparnika.

Kada bismo pokušali izbjeći problem da bi iz sastava nužno trebao ispasti jedan vezni igrač, trebali bi ‘žrtvovati’ bekove ili krila, koji su zapravo igrački najpokrivenije pozicije s kojima Bijeli raspolažu. To bi nužno značilo prelazak na igru s tri stopera, za koju bi se, ako isključimo premisu o igračkim predispozicijama za takvo što, na klupi našla samo jedna relevantna zamjena. Ključan problem u tom slučaju bi bili statusi Biuka, Sahitija i Ljubičića, koji su u startu prezentirani kao najveći projekti kluba, dok bi upitan bio i status Jana Mlakara. Kada tome pridodamo mogući povratak Marina Jakoliša s posudbe, stvorila bi se neviđena gužva na pozicijama koje su taktički irelevantne.

U tom je kontekstu potencijalan povratak Nikole Kalinića na Poljud sve samo ne promišljen potez, a populističke hajke oko razmišljanja da će on osigurati ikakvu ovogodišnju titulu više nego promašene. Nadalje, postavlja se i misao da će Kalinić biti tek joker s klupe, no onda njegovo dovođenje još više gubi po pitanju smisla. Primanja bivšeg reprezentativca trenutno broje oko dva milijuna eura godišnje, pa se postavlja pitanje je li legitimno uložiti toliko truda i novca na takvo ime ako će ti sjediti na klupi.

Za Hajduk je od puno većeg značaja pojačavanje na ostalim pozicijama, koje uz to neće previše remetiti taktičke postavke na koje se generalno oslanja Dambrauskas. Prije svega, potreban je rezervni desni bek, budući da je 33-godišnji Gergo Lovrencsics praktički izgurao i istrpio gotovo svaku utakmicu od početka sezone bez prave zamjene. Tu i tamo je tu poziciju krpao David Čolina, no on je primarno lijevi bek i trenutna zamjena Dariju Melnjaku. Sve slabosti Hajdukove desne strane bez Lovrencsicsa vidjeli smo u prvom ovogodišnjem jadranskom derbiju na Poljudu, koji je pokazao da Bijeli za Mađara definitivno nemaju nikakvu alternativu.

Mindaugas Nikoličius bi u ovom prijelaznom roku trebao poraditi i na dovođenju još jednog stopera, bitno drugačijih karakteristika od trenutnog terceta koji čine Dimitrov, Katić i Simić. Mimo Josipa Eleza, Hajduk nema nijednog tehnički potkovanog stopera koji bi mogao pratiti Dambrauskasove ideje tranzicije, a pri tome bi se, pak, kao nadopuna trebalo raditi i na dovođenju još jednog veznjaka s box-to-box sklonostima.

Tijekom posljednjih godina bili smo česti svjedoci srljanju prethodnih uprava ka velikim imenima i renomeima bez taktičkog pokrića i ikakve logike koja bi mogla biti presudna za bližu budućnost. Stoga, u vidu trenutne Hajdukove situacije, od neizmjerne je važnosti kritički sagledati raspoložive opcije i presuditi koja je od njih trenutno od najveće koristi. A uvijek je bolje dovršiti jednu ideju prije nego što se započne druga.

Foto: hajduk.hr

Roko Uvodić

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.