Libar

Pripadaj Hajduku: predsjednik Jakobušić najavio hajdučku 2022. godinu!

Na HDTV-u je jučer objavljena novogodišnja emisija “Pripadaj Hajduku 2022.” koja sadrži razgovore s predsjednikom Lukšom Jakobušićem, sportskim direktorom Mindaugasom Nikoličiusom, trenerom Valdasom Dambrauskasom te igračima Dariom Melnjakom, Filipom Krovinovićem i Markom Livajom. Program su vodili istaknuti sportski novinari Marko Šapit i Željko Vela, a reportaže je izradio Matej Sunara. Čitateljima Libra donosimo razgovor s Lukšom Jakobušićem.

Kreće druga članska godina otkako ste tu, drugi put treba pisati pismo članovima. Kakvi su bili osjećaji prvi put i je li sad nešto drugačije?

– Jedna od privilegija u Hajduku jest da se imaš priliku obratiti skoro 50 000 članova u protekle tri godine. I to ima težinu. Važeš svaku riječ. Međutim, moraš poslati neku poruku. A kad ti je prva, onda je posebno značajna. Kad pogledaš godinu unazad, bilo je bitno zaustaviti pad i stabilizirati klub. A na tom nam je putu ključno bilo zajedništvo. I to mi se činilo kao ključna poruka, pa smo to i poslali: zajedništvo. Zajedništvo svih dionika, ne samo navijača. Ovo danas, što ste me privukli, što moram glumiti opuštenost, a sve je izrežirano, jest ustvari poziv članstvu da se ponovno učlani. Mi tu ljubav imamo cijelo vrijeme. Ali Hajduk je atraktivan i zanimljiv svima, toliko je silnica i, ako želimo nešto ostvariti, kao uvijek u obitelji morate biti skupa. I ta prva poruka jest zajedništvo. Mislim da smo prvi stupanj, zajedništvo, postigli. A sad, u drugoj godini treba dati nešto drugo, a to su nada i vjera. Pomoću nade i vjere treba izgraditi pobjednički mentalitet i to će biti poruka sljedeće godine. Da to zajedništvo što smo postigli, uz vjerovanje i nadu, a imamo ih cijelo vrijeme i trebamo uvjeriti više ljudi u to, pretvorimo u ono što nam je ključ, a to su trofeji. Hoće li se oni dogoditi sad, za godinu ili dvije… U nekom normalnom procesu u sportu to traje tri godine. U prvoj godini stabiliziraš, u drugoj se razvijaš i u trećoj pobjeđuješ. Mi kupujemo vrijeme ovom energijom ljudi i pokušavamo to svesti u što kraći rok. Ako budemo dovoljno vjerovali, mislim da možemo i prije doći do tog cilja.

To je kao trilogija: zajedništvo, nada, euforija? Trilogije su sada u modi u filmskom i glazbenom svijetu, očito i u sportskom. U ovoj godini koja je ostala iza nas članstvo se vratilo iznad 30 000, i to za par tisuća, opet pričamo o nekakvoj uzlaznoj putanji. Kakva su očekivanja od 2022., imate li cilj koji ste zacrtali?

– Ustvari, mi šesnaest godina nismo osvojili naslov, osam godina nismo kup osvojili i nemoguće je da imate 30 000 članova. Što si ti lošiji, to je više članova. Imamo rekordnu 2016. s 43 000 članova. Znam da je naše članstvo opreznije i teško je kontinuirano ljude tražiti da se uključe u bilo što, teško je u lovačko društvo gdje je strast, a kamoli u klub koji ima značaj, a ne vraća to rezultatima jer ta ljubav mora bit obostrana. Ta ljubav je neću reći bila jednostrana, ali navijači su više pružali nama nego mi njima. Očekujem u ovoj godini sa svim rezultatima, sa svim aktivnostima koje marketing i svi skupa rade u klubu, s energijom koja se kanalizira u pozitivnu nabijenost, u euforiju, koju pokušavamo kanalizirati koliko je moguće, da članstvo bude veće nego te rekordne 2016. godine. Osobno bih htio 50 000 članova. Volim te okrugle brojke, da se članstvo ne osjeti opterećeno, pokušat ćemo i mi u tome pomoći. Sve iznad 30 000 članova jest respektabilna brojka u bilo kojim relacijama, a posebno u hrvatskim. Još jedan detalj, pokrenuli smo i HDTV – Hajduk Digital TV –  ići ćemo s pretplatama… Hoću reći da dajemo novi sadržaj, vjerujem da će to privući ove neodlučne, koji to ne osjećaju kao ovih 30 000 postojećih članova.

Vezano za ove neodlučne, tu mi se čini da je važno objasniti ili barem iznijeti argument zašto je važno biti član, a ne samo navijač. Zašto nije dovoljno  ići samo na utakmice, gledati utakmice, biti uz klub, disati uz klub, nego zašto treba napraviti još i taj jedan korak i učlaniti se.

– Hajduk je športsko dioničko društvo i u toj transformaciji nekad ljudi nešto ne razumiju, nekad nešto ne osjećaju. Međutim, jedan je Hajduk. Svi smo mi ovdje radi Hajduka i vi ste u konačnici ovdje radi Hajduka, ne radi mene i zato što vas je netko zvao, nego radi Hajduka. Osjećate Hajduk, inače biste nam vjerojatno naplatili. Ali kako ste vi još dali nama, to je nešto neobjašnjivo. I u ovih desetak godina trebalo je ljudima da to shvate. Da se krivo ne izrazim, ja ne volim nagovarati ljude. Ljudi moraju osjetiti da nešto žele, ja vjerujem da ovih 30 000 to osjeća, da žele. Međutim, ovi neodlučni moraju vidjeti smisao svega toga. Mi imamo 8 000 prodanih pretplata. Nije to 100 kuna. Pa znate koliko mi imamo situacija gdje se dijete rodi pa ga se odmah učlani. Ne učlani ga se jer je Hajduk prvak Europe i najuspješniji, nego jer se želi pripadati ovom gradu, ovom podneblju. Sve ono što Hajduk čini Hajdukom. I ako netko učlani svoje dijete, onda želi da to dijete na neki način bude obilježeno Hajdukom. I sve će više ljudi, kako vrijeme prolazi, to željeti jer najbolji ide uz najbolje, uspješni se vole vezati uz uspješne, vjerujem da će ovi neodlučni vidjeti. Pustimo sad mi biranje i nadzorni odbor, navijači žele samo da je Hajduku dobro. Pa netko će glasat, netko neće. Što Hajduku bude bolje, to će se ljudi više približavati, to je neki logičan slijed. I vjerujem da najviše mi u klubu i igrači možemo pridonijeti ovim neodlučnima da postanu odlučni, odnosno da shvate da pripadnošću Hajduku, navijanjem i članstvom pomažu i sebi i Hajduku, pogotovo zato što smo mi klub članova.

Spomenuli ste da ljudima nije važno ni biranje nadzornog odbora. Zapravo im imena uopće nisu važna. Malo ćemo o kadrovskoj situaciji. Vama je sigurno sada lakše i raditi jer ste se u 2021. vi u upravi pojačali dvama novim članovima, a jedna od apsolutno najznačajnijih stvari, kako sada stvari stoje, dogodila se u prvim danima, kada je u klub stigao aktualni sportski direktor.

– Ja sam po vokaciji poduzetnik i imam sasvim drugačiji način upravljanja i drugačije gledam na sve to. I moj je stil upravljanja i vođenja drugačiji. Međutim, Hajduk je toliko značajan. Ovo je korporacija i moraš se okružiti ljudima koji to znaju raditi. I Ivan Matana i Marinka Akrap iz sustava su, poznaju korporaciju i oni znaju raditi. I nekako uvijek se vodim time da oko mene moraju biti bolji od mene i uvijek dovodiš bolje. To je logično, nećeš dovoditi lošije ako želiš biti uspješan.

Iako ima svakakvih primjera, posebno kod nas.

– Kad mogu birati, onda ja uvijek biram bolje od sebe. I Ivan i Marinka bolji su od mene i toliko su sve skupa digli da je razlog zašto ste vi ovdje upravo to okruženje koje je pomoglo da budemo tu gdje jesmo. Niko je sportski direktor i on je de facto član uprave za sport. Nemamo službenog člana uprave za sport, ali smo njemu dali puno veće ovlasti, jer, s obzirom na to da nije domaći, ostavili smo ga samo kao sportskog direktora budući da ga onda mogu ja smijeniti, a kad je član uprave, onda ga može Nadzorni odbor smijeniti, nismo ga željeli opterećivati time. Uglavnom, Niko je netko tko… Nije teško biti sportski direktor Hajduka. Sedamdeset i nešto je igrača promijenio, desetak trenera, gleda samo kako te objave na Instagramu stavljati. S tim viškom vremena, ako ovako nastavi, mislim da će još dugo ostati.

Dobro ide to hrvatsko-litavsko prijateljstvo, još će zemlje postati partneri.

– Kad sedamdeset ljudi promijeniš, moraš pogoditi, svatko će pogoditi. Nije to neki problem. Kad mu netko ne odgovara, on ga promijeni, ima punu podršku. Ono što je ključno kod Ivana i Marinke i kod Nike, jer sad njega spominjete, jest to poštenje i to poštovanje koje daje svima. I kad biram suradnike, bar ja to sad mogu govoriti o sebi kad mene pitate za njih, najvažniji mi je karakter. Tako smo se nekako vodili pri dovođenju igrača. Ima boljih i lošijih, ali nama je bitan karakter. Takvo je podneblje i meni je bitno da su suradnici karakterni, dobri, pošteni, iz toga proizlazi jedna ljubav i empatija i strast. S time da Niko je Skandinavac, ali je slavenskog porijekla, tako da se prilagodio vrlo brzo. Niko kao Hajduk iz Splita. Niko je to prihvatio kao da je radi njega napisano. On prihvati to sve. Tako da su nam Niko, Marinka i Ivan stvarno snaga kluba. 

Ono što intrigira maštu navijača Hajduka jest kad Niko svoje objave na Instagramu završi porukom “Bit će toga još.” Pa što sad? Hoće li biti toga još ili neće? 

– Da ih ne opterećujemo, bit će toga još.

Dobro ali… Jasno je da nećete to reći sada, međutim, veliki je plus to što ste u realizaciji tih transfera uspjeli biti blindirani, ne da ne cure informacije, nego baš blindirani. Potpiše se igrač, dođe, snimi se reportaža, predstavi se, objavi se na društvenim mrežama, nitko ga nije vidio, nitko ga nije čuo, nitko nije dopustio da to ime izađe u javnost. Kako ste to uspjeli?

– Prije bih rekao da je to zbog okruženja, prvo okruženja koje sve zanima, a drugo ne poznaju nas, ni Nika, ni mene, ni nove članove Uprave. Nisu znali kako radimo i teško je u ovom nogometnom svijetu zadržati bilo kakve takve informacije. Mi se jesmo nekad malo trudili više to napraviti. Pomogli su nam tu i novinari. Prvi dan kad sam došao, rekli su mi: „Nije ovo Jug. Ovdje se ne može ništa sakriti.“ To me dovoljno motiviralo da pokažem da se može sakriti. Sada više nema potrebe pokazivati, ali mi volimo malo diskretnije raditi. Kad nemaš novaca, onda imaš samo ruke i noge i mučiš se i onda pokušavaš nekoga uvjeriti, onda ti ne vjeruju i drugačije je to. S novcima je lako, ali… Stil je takav kakav je. Volim tu jednu diskreciju koja pruža dobar osjećaj: prvo, držiš sve pod kontrolom, drugo, možeš pratiti kako se sve kreće, a budući da smo mi jedno malo selo – mislim pritom na Hrvatsku –  onda se sve sazna i u po riječi. 

Gdje su se dirnuli u Juga baš u prvoj rečenici. Ha ha ha… Kakva greška! 

– Haha, da, da. Tko u Juga dirne… Nama je lako i teško. Mi nismo iz Splita i s te nam je strane i lako i teško. Prvo, nismo opterećeni, uzimamo samo najbolje iz Splita, svi smo došli iz nekih gradova. Pogotovo ja iz Dubrovnika. Meni je tamo život, tamo živim i tamo zarađujem. Predsjednik Hajduka ima moć, nema novac. Tu moć možeš zloupotrijebiti ili je možeš iskoristiti za nešto. Stvarno želim nešto napraviti. Niko želi nešto napraviti. Treneri i svi koji smo došli,  osjećamo da stvarno nešto želimo napraviti. Ono što nam je lakše, to je da možemo gurati svoj stil neopterećeni podnebljem koje često zna paralizirati. To je podneblje takvo da je euforično, sve je ili katastrofa ili je fantastično. Niti je fantastično niti je katastrofa. Kad je loše, nije toliko loše i, kad je dobro, nije toliko dobro. Ustvari biti predsjednik je, to sam već nekoliko puta spomenuo, vrlo lako. Kad je loše, trebaš samo dizati, a kad je dobro, trebaš spuštati, a jedan od načina kako to radimo jest upravo ovo. Da tu euforiju kanaliziramo, da razgovaramo s igračima. Morate shvatiti da sam ja potpuno nepoznat u ovom nogometnom svijetu, ja moram dvaput ući u prostoriju da netko vidi da sam ušao. Jednostavno, u svemu tome moraš se izboriti na jedan drugi način. Moraš steći poštovanje, kao što smo mi htjeli u ovih godinu dana steći poštovanje drugih. Nemojte zaboraviti da su nam se rugali, da su nam se smijali, da smo bili predmet… Znate i vi, primali ste sve što ste mogli primiti. Bilo je to bitno, a diskrecija ti omogućuje da vučeš neke poteze koje možda drugi ne očekuju. S obzirom na to da mi upravljamo i da biramo,  stvarno želim naglasiti što je bitno i čemu služi ova emisija. Ovo članstvo to omogućuje. Mogu vam reći da nakon godinu dana mene nitko nikad nije nazvao za ni jednu stvar. Potpuno samostalno upravljam. Imam Nadzorni odbor koji me nadzire, dvije Skupštine, dvije revizije, imamo Ćakule. Sve elemente imam da me nadziru, odnosno mene i Upravu, ali Uprava samostalno odlučuje. To nam omogućuje da u toj potpunoj neovisnosti donosimo poteze koji su možda nepredvidljivi, drugačiji jer nam to preostaje. Ovo je kao gerila, neuspješni smo, peti smo, sad smo četvrti, mi nismo ništa napravili, mi skupljamo članstvo, jedno smo vrijeme brojali ljude na stadionu umjesto da skupljamo bodove. Svime se bavimo, osim bodovima. Nama treba trofej. Naravno, nećemo ga siliti, neće on doći zato što mi to želimo, ali imamo strast. Dovoljno želimo i vjerujem da će to rezultirati nekom energijom koja će se pretočiti u ono što je najvažnije. Trofej. On će doći ili ove godine ili sljedeće, ja se nadam da ove neće biti dvostruka nego trostruka titula. Kad osvojiš obje, onda Superkup dobiješ odmah, je li tako? Jer taj smo termin za nešto drugo pripremili…

Je li sportski direktor po dolasku dobio u zadatak samo rad na pojačanjima ili je rad na članstvu isto tako jedna od njegovih obaveza? 

– Ovdje vam, a on to posebno osjeća, svatko od nas ima neku obvezu – kad dođeš, onda te svi pitaju da im daš karte, da im daš pretplate, da ih učlaniš jer je to normalno. Kod mene naručuju dresove jer misle da ih ja tiskam… tako je i s njime. Nema tu zaposlenika koji nije učlanio nekoga, koji nije kupio za nekoga pretplatu, vjerojatno ljudi imaju određenu percepciju, pogotovo ovi koji nisu iz Splita, jer iz Splita svi to osjećaju, znaju: svaki član Hajduka, navijač, Torcida kupuje svoju kartu. Vrlo je važno da se zna, da svaki član na sjeveru kupi kartu. Ne znam da je ijedan član Torcide ušao na stadion, a da nije kupio kartu. 

Što je posebno značajno jer je to u Hrvatskoj postalo skoro izumrla umjetnost, ja bih rekao.

– Za svako gostovanje na koje idemo Klub preuzme karte, oni dođu, čekaju red i kupe kartu. Odvajaju svoje vrijeme i novac. To je raritet. Obično se traže. Mi ne poklanjamo karte. Karte se kupuju. Ja kupujem karte i oni kupuju karte i to je stvar te pripadnosti i poštovanja prema Klubu, članstvu. Tako da s te strane to pokazuje i Uprava, onda i Niko, rekao sam da je slavenskog porijekla, pa se lako prilagodi, a kako mu treba novih rođaka jer ih nema, onda on pretplatama kupuje, haha, tako da je on jedan od ljudi koji je dosta njih učlanio. 

To je jedna vrlina koja se razvila dosta među navijačima, da postoji ta svijest da je u redu platiti nešto za što novac ide u Klub. 

– Pa mi imamo tu sreću, svi plaćaju ulaznice, jedan od značajnijih prihoda Kluba jesu ulaznice. Mislim da sam pročitao danas, 44 % gledanosti cijele HNL ostvari se na Poljudu, a svi plaćaju ulaznice. Kako to? Što bi rekao Vojko, kako to? Mi imamo proizvod, nije ga problem naplatiti i ljudi su ga željni platiti, samo mi do sada nismo isporučivali za taj proizvod.

Da se vratimo sekundu na igrače. Ove je godine bilo više nego tko zna koliko unazad toliko dolazaka, i to jakih dolazaka, jakih pojačanja. Sad možda naslućujem odgovor, ali svejedno ću pitati: koji je vama od tih transfera ili, da možda tako natuknem, dolazaka pa ostanaka bio najznačajniji? 

– Svakoga doživljavaš na svoj način. Recimo, ja ne pijem alkohol, pijem vodu i kavu, ali sam popio viski kad smo potpisali Livaju. S njime je najteže i najlakše, recimo, to je nešto što vučeš. Onda imaš situaciju gdje dođe Ljubičić na potpis i dođe sam, bez menadžera, bez oca. To je najljepša stvar koja se dogodila, ne zato što je on sam, on apsolutno nije sam, ali je otac radio i radi jer je to nešto standardno… I to kad vidiš te momente, onda ti to ostane. Potpisati prvi ugovor tako, i to mislim da mu je vrlina – vidiš tu jednu emociju, vidiš da se on izborio svojim radom, trudom, bez guranja, bez ikakvih utjecaja sa strane. I sad imaš jedan tako veliki dolazak i jedan dolazak koji prođe ispod radara, ali s jednom punom emocijom, s težinom Hajduka. Ali, evo, popio sam viski onako kad smo ne potpisali nego kad smo ga pritisnuli, kad smo napravili matching. Bilo ga je teže dovesti nego ostaviti.

Kad ste ga doveli, jeste li uopće očekivali da će taj njegov dolazak imati ovakav utjecaj izvan terena, ali i na terenu, jer ovo što radi na terenu apsolutno je fantastično? Koliko je recimo njegov dolazak imao utjecaja na ove dolaske iza njega? 

– Ako me pitate, jesam li to znao, nisam znao da će to tako ići. Jesmo li to predviđali? Jesmo. Ne događa se ništa slučajno i mi smo sad u sljedećoj sezoni, mi smo već sad u šestom mjesecu kao Klub. Ako nisam odradio prvi mjesec, onda ne trebam biti tu. Moramo biti pet, šest mjeseci unaprijed. Zato neke stvari koje se događaju, događaju se s odmakom, ali se uvijek dogode i, ako sad nešto loše radimo, vidjet će se za šest mjeseci. Rijetko se kad u poslu odmah dogodi, odnosno vidi, osim kod sudaca. Kod svih drugih imaš taj neki odmak od par mjeseci gdje se vidi radi li uprava ili organizacija dobro. Međutim, kod Marka je specifično zato što su očekivanja bila drugačija, zato što je on karakterno drugačiji. Mnogi bi htjeli da mu zabranimo igrati mali nogomet, da mu zabranimo da sjedne na motor bez kacige, ali ono što njega čini posebnim jest upravo ono što on jest i najbolja stvar u tih pet mjeseci koja je bila prije nego što je potpisao drugi put jest to što se apsolutno nije promijenio ni sekunde. Kakav je došao, isti je i sad. Pa tko bi od nas ostao normalan sa svim ovim skupa? Ima tu jednu snagu, ali važniji od njega, čini mi se, jest dolazak Kalinića.

Lovre ili Nikole?  

– Pa jednog i drugog, ali ah… Dao sam vam volej. Ma Lovre, jer je on došao, ja sam dva mjeseca bio potpuno sam i on je došao u jednom trenutku gdje nikoga nije bilo, kao kapetan, u jedanaestom mjesecu. Ipak je Livaja došao na njega, a je li on pridonio? Pa apsolutno, ali svaki igrač koji je došao pridonio nam je, dao nam je neku dodanu vrijednost. Prvo što smo ga mi htjeli, drugo što nam je on to htio vratiti. I stvorila se prava karakterna momčad koja je dobra, moćna momčad koja izgleda dobro i sad… Promijenite u svojoj organizaciji par ljudi, mi smo ovdje promijenili petnaest igrača, cijeli stožer, novi je sportski direktor, Uprava… Mislim da treba vremena za sve to skupa. Činjenica je da je svaki od njih koji je došao, a Marko možda najviše čak ostankom prije bih rekao nego dolaskom, dao tu jednu dodanu vrijednost nama koja pokazuje da se može, a svima ostalima da Hajduk može. 

Ja se nadam da u toj boci iz koje je bio ovaj viski za Livaju da ima još tekućine…

– Ima, ima. Nema problema. Bit će dobro.

I da će se moći još nazdraviti. Hvala puno na vremenu, hvala na mislima koje ste podijelili s nama i sa navijačima i vidimo se. 

– Recimo, ovo je drugačije nego što sam ja zamislio. Rekli su mi da samo trebam doći i pozvati članstvo da se učlani u sljedećoj godini, a vas dvojica ste to…

Morali smo mi to malo proširiti…

– Možda ste vi to morali, ali dobro, kao što se reče, „jednom se s materom spi“, tako da nema problema. Hvala vama na dolasku.

Za kraj vas možemo samo pozvati da se učlanite u Hajduk, a to možete učini OVDJE.

A cijelu emisiju možete pogledati OVDJE.

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.