Libar

Barbara Matić – intelektualka i najbolja sportašica Hrvatske

Portal Libar je prije koji tjedan zasjao na medijskom nebu. Počeli smo pisati izvještaje, komentare, sportske analize, pa je došlo vrijeme da se okušamo i u nama novoj formi – intervjuu. Prijedloga za prvi intervju bilo je mnogo, ali smo vrlo brzo, konsenzusom, odlučili da bi naš idealni prvi sugovornik bila Barbara Matić, najbolja sportašica Hrvatske za 2020. godinu u izboru Sportskih novosti. Lakši dio posla bio je iza nas. Sada je samo još trebalo nagovoriti Barbaru da razgovara s nama.
Pokazalo se da je i taj dio bio jednako lagan jer je najbolja sportašica Hrvatske spremno pristala razgovarati s našim novinarom. Tek što smo počeli s radom, naš mladi portal dobio je iznimnu čast i privilegiju da ugosti Barbaru Matić. Osim sportskih uspjeha, vidjet ćete, dotaknut ćemo se i njenih jednako briljantnih akademskih uspjeha, a primjer Barbare Matić pokazat će vam da vrhunski sport i obrazovanje zaista mogu ići skupa.

Recite nam za početak kakav je osjećaj biti najbolja sportašica Hrvatske? Jeste li sanjali da biste jednom mogli doći do tog ostvarenja?
– Osjećaj je fantastičan. Kada samo pogledam listu imena koja su tu nagradu osvajala prije mene, ne mogu ne biti ponosna. Biti u društvu Janice Kostelić, Blanke Vlašić, Sandre Perković i mnogih drugih heroina hrvatskog sporta zaista je ogroman doseg. Činjenica da sam prva sportašica iz nekog borilačkog sporta koja je osvojila nagradu čini me još sretnijom,

 i zaista mogu reći da je ovo svojevrsno ostvarenje snova, govori nam Matić u dahu.

Vratimo se malo u prošlost. Kako su izgledali vaši počeci, kada je sve to krenulo i jeste li uspijevali uklopiti školu i sport?
– Moramo se vratiti 20 godina u prošlost jer sam judo počela trenirati sa sedam godina, u prvom razredu osnovne škole. Trenirati sam počela u Judo klubu Pujanke i u njemu sam ostala do danas. Od početka sam zavoljela judo i nije mi bio nikakav problem kombinirati školu i treninge jer sam i jedno i drugo zaista voljela, a kažu da ako nešto voliš raditi da je onda sve puno lakše, objašnjava Matić.

Osim vas, na judo je krenula i vaša mlađa sestra Brigita koja je također imala zapažene rezultate. Kakva je bila uloga vaših roditelja u svemu? Sigurni smo da je bilo puno odricanja i s njihove strane?
– Istina, Brigita je jednu školsku generaciju mlađa od mene, ali smo na judo krenule skupa. Uloga roditelja bila je ključna jer bez njih sigurno ne bih ostvarila sve ovo. Paralelno smo išle i u školu stranih jezika u našem kvartu, a odmah iza nastave imale smo trening. Mama bi nas dočekala, zamijenila torbe tako da smo bezbrižno mogle obavljati i jednu i drugu obvezu. O tome kolika su podrška bili i koliko sam naučila od njih bih mogla pričati danima, ali recimo da su mi od malih nogu usadili prave vrijednosti, kaže Matić.

Danas su sigurno ponosni na vas i vaše uspjehe?
– Naravno, kao što bi i svaki roditelj trebao biti ponosan na svoje dijete ako se bavi bilo čime što nije nezakonito, naravno, govori najbolja sportašica Hrvatske.

Mnogi sada znaju da ste najbolja sportašica Hrvatske, ali većini je manje poznato da ste, osim na tatamiju, vrhunske rezultate ostvarivali u školskim klupama. Završili ste kultni splitski MIOC (3.gimnazija) koji slovi kao jedna od najboljih i najtežih škola u Hrvatskoj. Recite nam nešto malo o tim godinama.
– Kažu za MIOC da je jedna od najtežih škola, stvarno, ali danas, s odmakom od par godina, zaista sam sretna što sam upisala baš njega. Imala sam sjajne profesore, prekrasne kolege, a znanje koje sam tamo dobila koristilo mi je i na fakultetu i kasnije u životu. Ne bih mijenjala nijednu svoju odluku, pa tako ni ovu. Uz školu me vežu lijepa sjećanja i da moram ponovno birati, ponovno bih isto napravila, nepokolebljivo nam govori Matić.

Kako su kolege i profesori gledali na to da u razredu imaju nekoga tko se ipak ističe na neki način?
– Od prvog su mi dana bili potpora. Ponekad bih propustila neko druženje, školske izlete ili pokoji izlazak zbog sporta, ali sam uvijek osjećala da sam prihvaćena i dio razreda. Znate, kada postajete ozbiljniji sportaš, potrebna su odricanja. Vas i vaše okoline. A ja stvarno mogu reći da sam imala potporu svih, kaže Matić.

Nakon toga je došao fakultet, kakva je situacija bila tu?
– Kada sam krenula na FESB dobila sam kategorizaciju vrhunske sportašice pa sam ipak imala neke privilegije. Recimo, zbog čestih turnira i putovanja nisam mogla biti na svim predavanjima, ali sam se uvijek maksimalno trudila i sve svoje ispite polagala u roku. Na fakultetu mi je, baš kao i u školi, bilo predivno i zaista sam sretna što sam upisala i završila taj fakultet, govori.

Težak fakultet, ali barem će biti posla nakon karijere, dodajemo.
– Nije bilo lagano, ali kao što sam rekla, kada nešto volite, puno je lakše, odgovara Matić.

E sada dolazimo do onoga što vas od početka želim pitati. Mislite da se može biti uspješan sportaš i paralelno ‘gurati’ akademsku karijeru?
– Apsolutno. Mislim da jedno nadopunjuje drugo. Školske obveze i njihovo svladavanje učinile su me boljom sportašicom, a sport me učinio boljom studenticom. Zbog većeg broja obveza od prosječne osobe morala sam se bolje organizirati da bih sve stigla. I vjerujte, na kraju nisam ostala uskraćena ni za što. Uspjela sam i izaći ponekad, družiti se s prijateljima i uz to studirati i trenirati, objašnjava Matić tajnu svog uspjeha.

Doznali smo sada puno o vama i vašim akademskim dosezima, a sada možemo malo i o judu. U kakvim se uvjetima radi, kako ste zadovoljni radom u svom klubu?
– Uvjeti u kojima radimo nisu idealni. Daleko je to od razine Njemačke i Francuske, recimo, ali ne žalim se. Moj trener Vladimir Preradović, ali i svi drugi u klubu su nevjerojatno vrijedni ljudi koji su godinama davali sve od sebe da nam poboljšaju uvjete u kojima radimo i paralelno stvore šampione. To su ljudi koji sebe daju ovom sportu i to je nešto što se mora cijeniti, kaže Matić.

Dakle, infrastruktura je problem?
– Nažalost, da. Kažem, mi treniramo u dobrim uvjetima jer su naši treneri napravili da tako bude, ali definitivno bi trebalo cijeli sport podići na jednu višu razinu. Vidite i sami koliko medalja osvajamo na velikim natjecanjima u svim sportovima, zamislite kakva bismo velesila bili da je sve to popraćeno adekvatnom infrastrukturom, pita se Matić.

Recite nam, što biste izdvojili kao najveće uspjehe u svojoj karijeri?
– Teško je to reći, ali tri bronce s Europskih prvenstava i jedna s Europskih igara sigurno su najveća dostignuća, govori Matić.

Do sada…
– Da, naravno, nadam se da će toga biti još, objašnjava.

I mi se nadamo i uvjereni smo u to. Dobra je i vijest da se judo sve više razvija, niste više jedina koja donosi medalje?
– Da, i zbog toga sam posebno sretna. Sve nas je više koji konkuriramo za dobre rezultate, i u muškoj i u ženskoj konkurenciji, a najsretnija sam bila što je u konkurenciji za najbolju sportašicu Hrvatske bila još jedna judašica, Karla Prodan. To je znak da idemo u dobrom smjeru, uvjerena sam da ćemo se vraćati s odličjima i u budućnosti, uvjerena je Matić.

Dakle, planovi za budućnost su veliki?
– Planovi i ambicije su uvijek najviši, ali idemo dan po dan bez velikih najava. Ključ je konstantno dobro trenirati i svakim danom napredovati. Bez treninga i odricanja nema ništa, a ako se to ispuni, doći će i rezultat, objašnjava suštinu svega Matić.

Što biste poručili našim čitateljima za kraj?
– Za kraj mogu reći samo da budete uporni i ustrajni u svemu što radite. Naporan rad se na kraju uvijek isplati. Možete uspjeti samo ako date sve od sebe. A ako i ne uspijete ponekad, bitno je znati da ste pokušali maksimalno i dali koliko ste mogli, poručuje Matić za kraj.

Puni dojmova i divljenja puštamo Barbaru da se posveti treningu da bi ponovno razveselila cijelu naciju novim medaljama, a vas dragi čitatelji, pozivamo da što više od ovog intervjua zapamtite i primijenite jer ste iz njega zaista mogli naučiti puno.

Luka Poropat

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.