Libar

Gdje su danas splitski potoci?

Koliko je pristup vodi presudan za čovjeka dobro oslikava činjenica da su skoro svi najveći gradovi na svijetu smješteni na nekom vodenom tijelu, bilo moru ili rijeci. Osim za piće, izvori slatke vode služili su za navodnjavanje poljoprivrednih površina omogućivši razvoj poljoprivrede koja je tijekom povijesti bila glavna gospodarska djelatnost.

U slučaju Splita i njegove bliže okolice svima nam je očigledna prednost razvedene obale s brojnim zaljevima koji su od pamtivijeka privlačili različite narode. Za razliku od generalno sušne Dalmacije, splitsko područje obiluje vodom. Naime, najveći dio splitskog poluotoka, s pojedinim izuzetcima poput vapnenačkog Marjana, izgrađen je od nepropusnog fliša na kojemu se stvaraju površinski vodeni tokova.  Uz rijeke Jadro i Žrnovnicu zaokružuju se svi preduvjeti za nastanak veće naseobine. U antici je to bila Salona, smještena u podnožju Kozjaka nedaleko od ušća Jadra u more, koja raspadom Zapadnog Rimskog Carstva i seobama naroda sve više slabi i u konačnici biva uništena od strane Avara u 7. st. Preostalo romansko pučanstvo utočište je pronašlo o obližnjoj Dioklecijanovoj palači iz koje se postupno razvio Split kakvog danas poznajemo.

Na spomen tekuće vode u Splitu glavna asocijacija je 9 kilometara dugačak Dioklecijanov akvadukt koji je starom caru osiguravao pitku vodu iz Jadra. Akvadukt je zapravo poživio „tek“ nepuna dva stoljeća prije nego što je uništen i prepušten zaboravu do kraja 19. st. kada ga obnavlja gradonačelnik Antonio Bajamonti. Postavlja se pitanje kako su se u razdoblju od trinaest stoljeća, koliko je prošlo između ta dva događaja, Splićani opskrbljavali pitkom vodom? Odgovor na to pitanje jest u podzemnim izvorima, bunarima i potocima o kojima brojni naši sugrađani danas znaju malo ili ništa.

Trinaest stoljeća splitske vode

Split u današnjim gabaritima zauzima skoro cijeli istoimeni poluotok kao posljedicu nagle populacijske ekspanzije od kraja Drugog svjetskog rata do 80-ih godina prošloga stoljeća. U prošlosti, grad Split prostirao se između Marjana i Gripa dok je područje istočno bilo tzv. splitsko polje u koje su generacije težaka svakodnevno odlazile na iscrpljujući rad u vinograde, maslinike i povrtnjake. U samom gradu nije postojalo puno izvora pitke vode, a i oni koji su korišteni često su bili obogaćeni sumporom koji je vodu činio nepovoljnom za piće. Jedan potok tekao je uz istočni zid palače u smjeru zgrade Lučke kapetanije, a drugi današnjom Marmontovom ulicom ulijevajući se u more kod Matejuške, zbog čega se danas brojni turisti i posjetitelji isčuđavaju mirisu trulih jaja ne znajući da je riječ o sumpornim parama. Slijedom okolnosti Splićani su imali dvije opcije: kopanje bunara u potrazi za podzemnom čišćom vodom (na što su bili osuđeni težaci) ili izgradnju cisterni u kojima se sakupljala kišnica (privilegij nekolicine plemićkih obitelji i samostana). Najznačajni izvor koliko-toliko pitke vode nalazio se u blizini Trga Gaje Bulata ispred zgrade HNK. Taj izvor nazivao se na talijanski Pozzobuon (u prijevodu Dobri bunar) po čemu je cijelo predgrađe dobilo naziv Dobri.

S druge pak strane splitsko polje bilo je premreženo s desecima stalnih i nestalnih potoka i brzaca. Njihov vodostaj je prije svega bio uvjetovan oborinama, a u veličini su varirali od većih do onih prst dubokih koji su se aktivirali za vrijeme velikih kiša. Dovoljno je promotriti austrijsku katastarsku kartu iz 19. st. kako bismo uočili ucrtane brojne tokove na mjestima današnjih kvartova i prometnica. Upravo je izgradnja Splita u prošlom stoljeću i širenje grada u nekadašnje polje presudilo većini tih tokova. Industrijalizacijom i populacijskom eksplozijom koja je uslijedila iza rata, poljoprivredne površine prenamjenjuju se u stambene i gospodarske svrhe. Pitoreskni predjeli u kojima su donedavno Splićani odlazili na izlete i u lov na grdeline, preko noći se pretvorio u kvartove s nizovima armirano-betonskih višekatnica.

Kraj stijena potok dalje teče…

Na primjeru tri potoka možemo sagledati kako su postojeći prirodni tokovi (ne)uklopljeni u novi prostor grada. Najzapadniji od njih je potok Trstenik koji se podzemno pruža južno od Blatina te izbija na površinu nedaleko od Medicinskog fakulteta i ulijeva se u more u uvali s kojom dijeli ime. Prijevremenim obustavljanjem urbanističkog projekta Split 3 ta zona ostala je neurbanizirana pa se tako danas tamo nalazi nekoliko obiteljskih kuća okruženih zaraslim poljoprivrednim površinama s potokom u sredini. Iako mu je korito uređeno, potok je jedva vidljiv od ceste koja ga prati, a postoje i opravdane sumnje da se u njega izlijevaju otpadne kanalizacijske vode.

Primjer puno boljeg uklapanja zatečene prirode u novu okolinu nalazimo istočnije na Mertojaku. Prilikom izgradnje kvarta na prijelazu 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, korito potoka Radoševca zauzelo je središnje mjesto u novonastalom parku koji uz pripadajuće zelenilo i rekreacijske zone predstavlja pravu oazu i mjesto za odmor stanarima okolnih nebodera. Prije nekoliko godina naknadnom stambenom izgradnjom potok je privremeno presušio što je izazvalo oštre osude lokalaca zbog straha da njihov potok ne postane još jedna žrtva nesavjesnog postupanja građevinskih investitora.

Zadnji primjer nalazimo još istočnije u predjelu pred kojim tek slijedi izgradnja većeg opsega. Na samoj administrativnoj granici Splita i Kamena, tek malo istočnije od velikog trgovačkog centra, teče potok Kamen. Okružen maslinicima, poljima i pokojom kućom, maleni potok zarastao u žbunje teče u smjeru Šina budućom trasom Vukovarske ulice. Hoće li ovaj potok doživjeti sudbinu većine sličnih tokova nestalih pod zgradama ili će barem djelomično, poput gorespomenutog Radoševca, biti iskorišten kao dio nekakve buduće zelene zone kojih nasušno nedostaje na istoku grada, ostaje za vidjeti.

Većini nas teško pada gledati kako priroda nestaje pod betonom i asfaltom, ali to je manje poželjan i neizbježan dio rasta svakog grada. Iako je nerealno očekivati bukoliko životno ozračje bez odricanja od svih pogodnosti koje grad nosi sa sobom, to ne znači da je nemoguće inkorporirati barem djelić prirode u tkivo grada kao prostor za odmor od gradske buke i vreve (npr. Central Park u New Yorku).  Nisu naši splitski potoci velebni poput Save i Drave da zaslužuju spomen u himnama ili pjesmama, ali to ne znači da ih trebamo prepustiti zaboravu zato što smetaju izgradnji nečije podzemne garaže. Osvrćući se na prošla postupanja naših prethodnika ostaje puno toga za poželjeti, ali neka nam njihovi propusti, kao i uspjesi, služe kao inspiracija za očuvanje ono malo netaknute prirode što je ostala stiješnjena između Mosora i Jadrana.  

Mario Čagalj

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.