Libar

Splitski ridikuli

Split je poseban grad, po svemu i svačemu, tepaju mu da je “najlipši grad na svitu”, povijesno središte, misto festivala i najboljih pivača, grad olimpijaca, svjetskih i europskih prvaka, misto u kojem igra Veliki Hajduk kojega bodri najglasnija i najvjernija navijačka skupina na svitu i okolici. Split je grad velikana na svim područjima društvenog života, ali kroz dugu povijest među Splićanima ima onih koji su još poznatiji i popularniji, a pomalo odlaze u zaborav – splitski ridikuli! Sve mediteranske gradove karakterizira rugalačka atmosfera na ulicama i trgovima, u kavanama i gostionicama, na rivi, do razine javnih predstava koje nalikuju onim kazališnim. Sve je podijeljeno po ulogama: oni koji se rugaju, žrtve ruganja i svjedoci pred kojima se radnja odvija kako bi ruganje ostvarilo cilj, svojevrsnu društvenu zabavu. Ruganje je ružna i nehumana pojava, u životu ljudi se pojavljuje od rane mladasti kada se djeca nedovoljno svjesna dubokih posljedica izrugivaju slabijem, ružnom ili osobama kojima “nisu sve na mistu”.

Kod Splićana se rugalice ne doživljavaju kao omalovažavanje i nema riječi o mržnji, radi se više o simpatiziranju i davanju pažnje, doduše na uvrnut način, ali to je Split. I danas padaju epiteti za psihičke i fizičke mane: ebete, ćoro, ćele, muto, mići, uško, cukun, štraca, šupjača … a sve se najčešće objedini imenom ridikul što znači smiješan. Veličanstveni Miljenko Smoje je u knjizi “Kronika velog mista” obradio splitske ridikule koji su u scenariju za televizijsku seriju dobili neke od glavnih uloga. U Velom mistu aktualiziran gradonačelnik Vicko Mihaljević se rado družio s gradskim ridikulima, čak im je napisao i pismu “Splitskim čudacima” koja je objavljena uz karikature glavnih junaka. Red je da se upoznamo s nekima od junaka starog grada, da ih malo vratimo među žive kako bi se barem na papiru i portalu vratili u svoj najdraži Split!

Ridikul iz vrimena cara Franje Josipa je ostao upečatljiv, Bala (Stipe Ozretić), kojega su obukli u carsku odoru i maskirali bradom kako bi ličio na dugovječnog cara, na kraju je završio u pržunu (pušten jer nije znao govoriti). Bio je predmet obožavanja, do te mjere da se gradska vlast brinula o njemu osiguranjem škovacinskog posla i hrane, čak i obuće na koju se nikad nije priviknuo (stavljali mu katanac), ali bi na kraju uvijek završio bos. Nikad nije bio bolestan, umro je u dubokoj starosti. Među splitskim priznatim osobama je bio Baćo (Ante Ružić), volio je držati govore, uređivao je i objavljivao časopise neobičnih imena: Pantagana, Makako, Iš!, Šupjača, Komoštre … Redovito je obilazio gradske gostionice, a okušao se i u trkama po splitskoj rivi, do vidilice na Marjanu, na Sudamju oko palače, Split – Knin, Knin – Drniš, Drniš – Šibenik, po gradovima diljem države. I danas se zna uzvikivati prema onome koji trči: Baćo, Baćo, Baćo … vjerojatno pod utjecajem serije Velo misto koja se često ekranizira. Ipak, najviše je ostao upamćen kada je u Samoboru u utrci pobjedio konja pokazavši se izdržljivijim. Čak se 1922. kandidirao za splitskog gradonačelnika, ali usprkos obožavanju Splićana nije bio blizu pobjede. U vrijeme Prvog svjetskog rata se zatekao u Beču gdje su ga vlasti zatvorile jer je gradom šetao u kupaćem kostimu. Jedna od najvoljenijih je bila Kokola (Đovanina Ivanišević). Nosila je šudar na glavi koji joj je prelazio preko očiju (zabacivala glavu), nosila je muške cipele, često pjevala i dovikivala, smijala se sama sebi … Upucavala se muškarcima koji su nosili uniform, a tada su Splitom prodefilirale razne vojske, bila je uvjerena u svoju neodoljivu ljepotu. Izvori kažu da je među prvima nosila “bubikof” frizuru, što je izazivalo odbojnost prema novom trendu, posebno kod bogatijih građana. Jednom su je preobukli u tenisačicu s reketom i vozili skupocjenim automobilom po rivi. Spomenimo i uličnog tenora Karuza (Marinko Pavlović), samouvjerenog pjevača očaranog vlastitim izvedbama koji je tvrdio da bi “pravi” Caruso počinio samoubojstvo kad bi ga čuo kako pjeva. Često je pjevao na ulici tražeći pijedestal kao pozornicu (Splićani su za njim bacali kovanice), pozivali su ga na dobrotvorne manifestacije … Vrhunac slave je doživio kada su ga uvjerili da je pozvan iz Metropolitan Opere u New Yorku, pa su mu građani prikupili novce i priredili oproštaj s Rive, da bi ga na kraju iskrcali u Sjevernu luku. Ponosni Picara (Vinko Jadrijević), omiljena poštenjačina koji je rado sudjelovao u gradskim monadama; jednom su ga na karnevalskoj povorci obukli u novorođenče, ali su mu u bocu stavili sredstvo za čišćenje pa je jedva preživio. Bio je sirotinja ali nije žicao, u vrijeme talijanske okupacije je radio svakakve nepodopštine pa je nakon Drugog svjetskog rata tražio boračku mirovinu zbog zasluga. Na ispraćaj mu je došao cijeli Split, kao da se radilo o ugledniku, a prijatelji su u njegovu čast dali napraviti bistu. Među “normalnima” je bio Mušica (Ive), ali je imao problem s hodanjem i ravnotežom. Kad bi krenuo u hodanje, ne bi se znao sam zaustaviti pa se hvatao za zid ili ogradu kako bi se zaustavio. Sam nije mogao zakoračiti pa bi zamolio prijatelja ili prolaznika da ga usmjeri jer ne bi znao s kojom nogom zakoračiti. Bio je jedan od glavnih likova u karnevalskim povorkama. Od ostalih izdvajamo: cotavi Pušće (kolekcionar tica), Gobo Zore (grbavi veseljak s dugim rukama, govornik), Kvatroči (čitala iz dlana), Maestro Manjamarende (krao djeci marendu), Điđi Montarella (zvali ga “kralj beštimji”), Mare Mulica (prva žena koja je javno pušila cigarete), Nikola Furlan i Vlajko Čančar (patuljasti pjevač i patuljasti kazališni portir), Pompadur (pitur zvani Longo zbog visine, predvodnik Krnjevala), Marta Muško – Ajdučica (brkata muškarača), Makarun (nagluhi brijač), Konte Šime Capogrosso Cavagnin (splitski Don Juan), Mare Žebon (radno mjesto: Đardin), Perika (kolporter, naricatelj pisama o Hajduku), braća Basso (doktori čudaci) …

Potpuno drugačiji je bio jedan od posljednjih osobenjaka koji je izrugivao i ismijavao Splićane – Pajdo (Mirko Perić). Najčešća meta su mu bili milicajci, a jedna anegdota najbolje govori o tome kada je sreo milicajca i psa na uzici, Pajdo kaže: “Tko ti je taj šta ga vodiš?”, odgovori milicajac: “Šta ne vidiš da je pas!?”, a na to će Pajdo: “Ne pitam tebe nego njega!”. Jednom je bježao pred milicajcem i skočio u more, a kad je izronio, počeo se izrugivati: “Sad mi ne možeš ništa, u nadležnosti sam Lučke kapetanije!”. Volio je čašicu, a kad bi ga uhvatilo počeo bi govore s uzvikom: “Govedo!”. Radio je u vojsci kao mehaničar, a često bi od strane milicije bio priveden zbog pijanstva, pa bi ga iz pržuna vojna milicija odvodila na posao.

Zadnjih 30-ak godina se društveni život potpuno preselio u zatvoreni ambijent, danas su TV, računalo i mobitel u prvom planu, kao i virtualne komunikacijske platforme. Splitskih ridikula i dalje ima, ali više nisu javno dostupni kao u opisanim vremenima. Navedeno je svakako jedan od razloga zbog kojega se često poseže za tezom: “Split više nije isti!”, ali splitski ridikulizam nije nestao, on je i dalje sastavni dio splitskog društva a najviše do izražaja dolazi u izbornom “olimpijskom ciklusu”!

Antonio Gašperov

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.