Libar

“Ubiti pticu rugalicu” – neodoljiva i uzbudljiva priča o čovjekoljublju i suživotu

null

„Ubiti pticu rugalicu“ jedno je od najpoznatijih djela američke književnosti. Harper Lee za njega je dobila Pulitzerovu nagradu 1961. godine, u doba najžešće borbe za prava ne samo Afroamerikanaca, već ljudi općenito. Zanimljivo je kako ništa, osim nastavka „Idi, postavi stražara“ iz 2015. godine, nije više objavila. Temeljne moralne zasade koje utjelovljuje Atticus Finch (za čiju je ulogu u ekranizaciji Gregory Peck dobio Oscara) uzor su odvjetnicima i danas, a slika američkog juga 30-ih i humano-etičke teme učinile su roman klasikom.

Djelo je pravi primjer bildungsromana, odnosno romana o odrastanju i osobnom razvoju, izgradnji. Sedmogodišnja djevojčica Jean Louise (Scout) Finch odrasta u gradiću Maycombu, u Alabami, u doba Velike depresije (tridesete 20.st.). Izuzetno je živahna i u igri na sparnim ulicama s bratom Jemom i prijateljima iz vrlo šarolikog susjedstva, kao i u školi, koja je još šarolikija od njezina susjedstva, više se ponaša kao dječak. Jem i Scout žive s ocem Atticusom Finchom, odvjetnikom koji odgojem djeci nastoji utkati moralne vrijednosti, i dadiljom Calpurnijom. Život male obitelji zakomplicira se kada Atticus pristane na sudu braniti crnca Thomasa Robinsona, koji je optužen za silovanje Mayelle Ewell, kćeri lokalnog divljaka, ali bijelca. Taj je slučaj najpoznatija scena romana. Naime, ono zbog čega je djelo uopće tako snažno odjeknulo politička je situacija u doba objavljivanja: Rosa Parks 1955. odbija sjediti u odvojenom dijelu autobusa; 1963. Martin Luther King drži govor „I have a dream.“

Ipak, uopće ne smatram da je u središtu romana rasna tema, dapače, mislim da djelo nije ni zaslužilo da ga se svede na samo jednu, već i klišejiziranu poantu. Roman izlaže teme poput muško-ženskih odnosa, očekivanja od djevojčica i očekivanja od dječaka i njihovih uloga u društvu, dječje okrutnosti i dječje nevinosti, rasnih razlika, imovinskih razlika, obrazovanja i pravosuđa, pokvarenosti istih, što neukost čini čovjeku. Te su teme vrlo često odviše osjetljive i izbjegavamo ih, no upravo o njima Harper Lee, koja je inače pravnica, progovara najiskrenije, najtoplije i najbliže nama jer priča iz perspektive djevojčice, stavljajući u prvi plan osobni razvoj jednog djeteta, izgradnju vlastitog morala, mišljenja i savjesti na temelju okoline. U Scoutin odgoj utkani su američko nasljeđe i kršćanska, protestantska vjera, koji snažno utječu na nju. Kada to povežemo s drugom važnom temom, a to je suživot u zajednici, dolazimo do možda i poante čitavog djela: položaj pojedinca i njegova osobnog morala u zajednici kao što je Maycomb. Harper Lee portretira široku lepezu likova jednako autentičnih samo za Ameriku 30-ih koliko i primjenjivih na bilo koje društvo u bilo koje doba: siromašni, nasilni, neobrazovani ljudi koji žive na rubu grada i čija djeca dolaze u školu bosa i s ušima u kosima; dobrostojeći ljudi ponosni na svoje podrijetlo i ugled, robovi konvencija poput Scoutine tete; najbogatiji koji se vozikaju automobilima; crnci koji žive odvojeno; isključenici, čudaci koje osuđuju oni koji ih ne razumiju. Prema svakoj od ovih skupina postoji predrasuda i svaku tu skupinu Harper Lee isprepliće i stavlja u odnos: od školskih klupa do sudnice, sukobljavajući realnu zajednicu punu netrpeljivosti onome kako bi suživot trebao izgledati.

Gregory Peck u ulozi Atticusa Fincha (1962.)

Roman ima elemente začudnosti i neobičnosti, što je i glavno obilježje žanra južnjačke gotike, koja u prvoj polovici 20. st. obnavlja grotesknu i fantastičnu gotsku književnost iz 18.st., ali je koristi kao sredstvo da bi prikazala svakodnevni život i probleme na jugu SAD-a.  Jedan svakako hermetičan element jest i sam naslov, mnogima vrlo zbunjujuć. Ptica rugalica ne čini ništa nažao čovjeku – samo pjeva, i to jako lijepo, pa nije pravedno da je ljudi iz obijesti ili hobija ubijaju. Isto je s ljudima: oko nas je puno ptica rugalica – isključenika, djece, drugačijih – koje žive svoj život, nikome ne smetaju, a stradaju, izgube sigurnost i nevinost jer se prema njima ne odnosi s poštovanjem i dostojanstvom. To su Tom Robinson, Mayella Ewell, neobični susjed Boo Radley koji je predmet mnogih legendi…No za razliku od primjerice Tennesseja Williamsa, koji u svojim djelima prikazuje eksplicitno neobične i potresne motive, Harper Lee sve probleme umata u mekani, živopisni ogrtač alabamskog djetinjstva. Njezino djelo obiluje događajima, svaka stranica nosi novo uzbuđenje, ali jednako tako skriva mnoštvo izuzetno hermetičnih mudrosti i replika vješto uklopljenih u poletnu svakodnevicu, pa čak i događaja i motiva koji se mogu protumačiti kao simboli. Harper Lee piše jednostavno, nježno i privlačno sjetno, tečnim i pitkim jezikom, ali s izuzetno bogatim vokabularom, znajući točno oslikati svaki trenutak različitim riječima koje stvaraju žive prizore zbog kojih čitatelj poželi pročitati roman u jednom dahu, ali istovremeno postaje svjestan da stranice treba štedjeti. Možda me nepokvarenost glavne junakinje i humor djela oduševljavaju i više od mudrosti Atticusa Fincha koje pogađaju u samu srž mojeg morala, savjesti i čovjekoljublja.

Mi znamo da svi ljudi nisu jednaki u smislu u kojem to neki tvrde (…) – neki su ljudi rođeni darovitiji od ostalih. Ali postoji jedan način u ovoj zemlji na koji svi ljudi jesu jednaki – postoji jedna ljudska ustanova u kojoj je siromah ravnopravan s Rockfellerom, budala s Einsteinom, a neznalica sa sveučilišnim rektorom. Ta je ustanova, gospodo, sud.

Sve u svemu, „Ubiti pticu rugalicu“ bez obzira na vrijeme i mjesto toplo, pitko i nevino progovara o univerzalnim humano-etičkim vrijednostima. Riječ je o bezvremenskom štivu koje nas istovremeno uljulja u veselo mejkompsko djetinjstvo i udari u savjest i moralne temelje. Harper Lee se s pravom može smatrati autoricom klasika i pripadnikom književnog kanona.

Petra Koceić-Bilan

1 komentar

null

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.